I homoseksualac može biti zaređen

Već neko vrijeme domaći i svjetski mediji nagađaju kako Sveta Stolica priprema dokument koji bi u praksi trebao onemogućiti ređenje za svećenike osoba sklonih vlastitom spolu. Iako dokument još nije objavljen, o toj smo problematici na načelnoj razini razgovarali s glavnim urednikom Glasa Koncila Ivanom Miklenićem.

• Imate li spoznaja kakav to dokument Sveta Stolica priprema? Jesu li točna nagađanja da bi on trebao spriječiti ulazak homoseksualaca u sjemeništa?
– U uredima Svete Stolice sasvim sigurno priprema se više dokumenata jer to zahtijeva dinamika suvremenoga života u Crkvi. Papa Benedikt XVI. – kako najavljuju i crkvene agencije – priprema i prvu svoju encikliku koja će, već po sebi, biti važniji dokument od ikojeg drugog koji je sada u pripravi. Iz crkvenih krugova doznaje se također da Kongregacija za katolički odgoj priprema svoj novi dokument koji će, uvjeren sam, tretirati cjeloviti odgoj pripravnika za svećeništvo, a ne tek pitanje eventualnih homoseksualaca u sjemeništima.

• Koliko je izražen problem homoseksualizma među svećenstvom i redovništvom?
– Ako je riječ o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, i ako se gleda po tome što je na dnevnom redu različitih službenih crkvenih foruma, onda taj problem u našoj Crkvi ne postoji. Ne postoji ni istraživanje o tom pitanju pa nije moguće ozbiljno govoriti o dimenzijama takvoga problema u našoj Crkvi.

• Je li homoseksualizam nepremostiva zapreka da muškarac postane svećenik, a zadovoljava sve ostale uvjete?
– U Crkvi je na snazi trajno načelo po kojem ni jedna osoba nema pravo na svećeništvo. Po odredbi crkvenoga zakonika, biskup može primiti u pripravu za svećeništvo samo one koje smatra prikladnima uzevši u obzir njihove ljudske, moralne, duhovne i umne sposobnosti, njihovo tjelesno i duhovno zdravlje kao i pravu nakanu. Svećenički red može primiti samo onaj kandidat koji uz ispunjavanje drugih uvjeta pismeno posvjedoči da će svojevoljno i slobodno primiti sveti red, da će se doživotno posvetiti crkvenoj službi te koji je javno pred Bogom i Crkvom preuzeo obvezu celibata ili položio doživotne zavjete u redovničkoj zajednici. Crkveni zakonik ne propituje niti inzistira na seksualnoj orijentaciji kandidata za svećeništvo, već zahtijeva preuzimanje i izvršavanje obveza koje proizlaze iz celibata, odnosno vječnih zavjeta.
Ako pod pojmom homoseksualizma razumijevate određenu vrstu spolne aktivnosti, onda, jednako kao da je riječ o heteroseksualnoj aktivnosti, kandidat ne ispunjava spomenute moralne sposobnosti te ne može biti zaređen za svećenika. Onaj kandidat koji ne ispunjava moralne sposobnosti ima nepremostivu zapreku da bi bio zaređen za svećenika.

Homoseksualni lobiji
• Je li svećeništvo “pogodan poziv” za homoseksualnu osobu?
– Svećeništvo je vrlo zahtjevan poziv, ne samo zbog obveze življenja u uzdržavanju od seksualne aktivnosti, te je, kako kažete, “pogodan poziv” isključivo za što zrelije, duhovne, moralne, obrazovane, zdrave i od Boga pozvane muške osobe. Ako pod “homoseksualnom osobom” razumijevate osobu koja bi bila spolno aktivna, onda je jasno da je takva osoba posve neprikladna za svećeništvo. Budući da svećenici žive u zajedništvu, bilo biskupijskom bilo u posebnom redovničkom zajedništvu, eventualna pojava homoseksualnih osoba – koje su sklone posebnom grupiranju, da ne kažem grupašenju, čak i onda ako nisu spolno aktivne – realna bi bila opasnost za narušavanje svećeničkog ili redovničkog zajedništva. No, to nije slučaj samo kad je riječ o svećenicima nego je ta pojava poznata i u društvu u različitim branšama te se često govori o tzv. homoseksualnim lobijima, koji znaju očitovati veću uzajamnu povezanost od krvne ili rodbinske i na taj način dovesti u pitanje objektivnost, istinu i pravednost... Kad bi takvi lobiji postojali među svećenicima ili redovnicima, moralo bi se govoriti o postojanju tumora koji ozbiljno ugrožava, upravo razara crkveni organizam, osobito svećeničko zajedništvo. Iskustvo s velikim aferama u SAD-u i St. Pu00F6ltenu u Austriji očiti je znak da se najodgovorniji u Crkvi ne mogu, niti smiju, miriti s takvim pojavama.

• Zašto Katolička crkva, za razliku od ostalih, inzistira na celibatu?
– Tisućljetno iskustvo Katoličke crkve pokazuje da je svećeništvo življeno u celibatu ili pod vječnim zavjetima bitno slobodnije za služenje nego što bi bilo kad bi nositelji toga poziva bili obvezani npr. obiteljskim ili roditeljskim obvezama. Celibat nije samo obveza ili zabrana nego je u prvome redu Božji dar te svećenički kandidati kao i svećenici moraju trajno duhovno napredovati i trajno za njega moliti, posebno u suvremenim prilikama u kojima je još uvijek na djelu tzv. seksualna revolucija i kad je cjelokupna javnost hipererotizirana, često iz razloga nečije zarade. Življenje u trajnoj i potpunoj uzdržljivosti omogućuje svećenicima da nepodijeljena srca slijede Isusa Krista i posvećuju se svim svojim vremenom služenju Bogu i ljudima. Poznato je da su i neki veliki znanstvenici sami spontano birali takav način života da bi se mogli posvetiti svojim istraživanjima i ostvarili velike znanstvene rezultate.

• Što se događa kad svećenik prekrši celibat? Provjerava li itko da svećenik poštuje celibat?
– Ako svećenik javno prekrši celibat ili vječne zavjete, potpada pod predviđene sankcije. Svaki svećenik djeluje u javnosti te je na neki način pod trajnim nadzorom samih vjernika. Crkveni propisi određuju također redovite službene vizitacije svećenika svake godine, te je jasno da se provjerava način života svakoga svećenika.

• Postoje li podaci o tome koliko je svećenika u Hrvatskoj napustilo službu zbog nepoštovanja celibata i ženidbe?
– Svećenici uvijek pripadaju određenoj biskupijskoj ili redovničkoj zajednici, odnosno zajednici posvećenoga života, pa tek svaka takva zajednica ima statističke podatke o svojim bivšim članovima-svećenicima. Koliko je meni poznato, na razini cijele Katoličke crkve u Hrvatskoj nitko ne vodi evidenciju koliko je svećenika napustilo svećeničku službu, a pogotovu ne koliko ih je napustilo baš zbog osobne nemogućnosti ili nesposobnosti življenja u celibatu.

Žena nije bilo među apostolima
• Koji su to razlozi zbog kojih Crkva ne dopušta ređenje žena? Je li moguće da se to promijeni?
– Katolička crkva izvorom vjere smatra Božju objavu koja je čovječanstvu posredovana Svetim pismom, Biblijom, i Tradicijom. Po Tradiciji, a potvrđuje to i Sveto pismo, Isus Krist je u zbor dvanaestorice apostola izabrao samo muškarce, premda ga je uvijek slijedilo i puno žena. I apostoli su birajući svoje suradnike izabirali isključivo muškarce koji su ih naslijedili u apostolskoj službi. Današnji nasljednici apostola, a to su svi oni koji čine zbor biskupa, kojima su svećenici pridruženi u službi, danas posadašnjuju zbor dvanaestorice i postupaju u izboru suradnika u svećeničkoj službi kao apostoli birajući isključivo muškarce. Crkva se danas smatra vezanom činjenicom da je Isus Krist izabrao samo muškarce za apostole i što su apostoli za suradnike koji će ih naslijediti također izabrali isključivo muškarce. No, time žene nisu ništa manje vrijedne od muškaraca u svom ljudskom dostojanstvu niti su im uskraćena ikakva prava. Uostalom, jedna je žena – Marija – po svojoj specifičnoj službi roditeljice Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, u Crkvi važnija od ijednog muškarca. U Crkvi Božjoj ima bezbroj službi u kojima žene mogu dati svoj nenadoknadiv doprinos.

• Je li celibat jedan od razloga za sve manji broj duhovnih zvanja?
– O tome se može samo nagađati. Ne postoji, naime, istraživanje koje bi to potvrdilo ili zanijekalo. Osobno smatram da Bog u jednakoj mjeri poziva u svećeničku službu i današnje mladiće, no oni su možda manje spremni odazvati se.
Razlozi neodaziva su različiti, od nespremnosti roditelja da im sin postane svećenik, preko činjenice da je u suvremenom društvu svećeništvo obezvrijeđeno i često neopravdano izvrgnuto ocrnjivanju, do činjenice da je među mladima u današnje doba, kad se tako snažno propagira hedonizam i konzumizam, manje spremnosti na žrtvu. No, Crkva je u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti prolazila kroz vrlo različite i teške krize pa će tako, uvjeren sam, izići iz sadašnje krize duhovnih zvanja koja se posebno osjeća u bogatijim zemljama, a kuca sve više i na naša vrata.

• Kakva je sadašnja praksa Katoličke crkve u slučaju da se otkrije da je kandidat za svećenika sklon istom spolu? A što kad se takvo što dogodi sa svećenikom?
– Ako se u nekom klerikatu nađe kandidat koji svojim ponašanjem očituje da bi zahtjevi života u celibatu ili pod vječnim zavjetima za njega bili nedostižni, odnosno prezahtjevni, onda se s takvim kandidatom razgovara te mu se očituje da svećenički poziv za njega ne bi bio prikladan. Pritom opet nitko ne pravi razliku o kojoj bi se vrsti spolnosti radilo.
Od svećenika se trajno traži da žive vjerno svojim obećanjima danim prilikom polaganja zakletve na celibat ili prilikom polaganja vječnih zavjeta. Ako bi koji svećenik javno prekršio dragovoljno preuzetu obvezu življenja u uzdržavanju od spolne aktivnosti, bez obzira na to je li riječ o homoseksualnoj ili heteroseksualnoj, izgubio bi vjerodostojnost u svećeničkoj službi, a podlijegao bi i crkvenim propisima predviđenim sankcijama.