I Hrvatska mora zatvoriti granice ili će postati hotspot

S politologom prof. Anđelkom Milardovićem, koji je član i Vladine radne skupine za nacionalnu demografsku strategiju, razgovarali smo o zaokretu država EU u migracijskoj politici.

Tri godine nakon prvog većeg vala izbjeglica i migranata EU se polako pretvara u tvrđavu?

Komparacijom istog fenomena 2015. i 2018. vidi se da su samo članovi Višegradske skupine na čelu s Orbánom od početka imali zatvoren odnos spram migranata. Danas se orbanizacija proširila na sve vodeće zemlje u EU. I to je taj pomak u odnosu na 2015. kad se ni u ludilu nije moglo očekivati da bi se Njemačka mogla ponašati po Orbánovu modelu. Isto se ponašaju i Austrija i Italija. Sada je orbanovski model politike u odnosu na migracije postao dominantan u Europi. Kozmopolitska Europa pretvara se u bunkersku.

Što je dovelo do zaokreta Merkel uz probleme s koalicijom i neuspjelim nametanjem kvota za useljenike drugim članicama?

Na summitu EU Merkel je vidjela da ne može nametati pravila igre svim članicama EU. U vlastitoj kući unutar CSU ima veliki otpor, a i slabi joj podrška građama. Manje otpora pružaju joj socijaldemokrati u odnosu na strateškog partnera CSU. Pitanje je kako će izgledati ta koalicija ako dođe do lomova, mogući su i prijevremeni izbori u Njemačkoj i tada će opet migracije biti top tema, a Merkel ne može dobiti više glasova, nego samo manje. Jačanje AfD-a u Njemačkoj dijelom je proizvela Merkel svojom tvrdom politikom.

Kako će se zatvaranje austrijske i njemačke granice za migrante reflektirati na Hrvatsku?

Reflektirat će se onako kako to regulira Hrvatska, odnosno Vlada. Vlada tu ne smije biti popustljiva. Ja bih prihvatio model koji slijede vodeće zemlje EU. Ako su se one zatvorile, nemamo izbora nego zatvoriti granice i ni u kom slučaju iskakati iz toga. Kad bi Turska pustila milijune migranta, što bismo mi bili nego hotspot? Ublažavajući tonovi dolaze od ministra Božinovića i premijera koji su rekli da RH neće biti logor za migrante.

Kako će se dalje razvijati migrantska kriza jer migracijski procesi neće stati?

Neće, to je otvorena priča na dugi rok. Dva su kraka migrantske krize. Ekonomski neravnomjerni učinci globalizacije, na jednoj strani bogatstvo, na drugoj masovno siromaštvo tjerat će ljude u ekonomski i životno primjerene zemlje, a to je EU. Drugi krak migrantske krize su ratovi, rastakanje država diljem svijeta.

EU je suglasan tek oko dobrovoljnog formiranja prihvatnih centara za migrante?

Ne može se više nikom ništa nametnuti i izbjeglice u 21. stoljeću ulaze u rizičnu zonu postojanja. Pojavljuju se kao prokletstvo 21. stoljeća. Njemačka filozofkinja Hannah Arendt u eseju je objavila da će 20. stoljeće biti stoljeće izbjeglica i bilo je, ali je 21. stoljeće još izraženije stoljeće izbjeglica. Prokletstvo izbjeglica je danas da ih nitko neće, pojavljuju se kao ukleta lutalačka grupa od nemila do nedraga.

U socijalnoj psihologiji postoji teza da, nakon što se u nekoj državi u kratkom roku priljev stranaca približi broju od 10%, domicilno se stanovništvo osjeća ugroženo. Koliko je to utjecalo na zatvaranje granica Italije koja je primila više od 600.000 izbjeglica i koliko su čelnici EU trebali voditi računa o ravnomjernoj raspodjeli?

Moćne su države nastojale val izbjeglica otkloniti dalje od sebe i prve zemlje na udaru bile su mediteranske, one su štit prema velikim kontinentalnim državama EU.

Rekli ste da izbjeglice više nitko neće. Zašto? Je li riječ o zazoru od ljudi iz druge kulture ili su zakazale integracijske politike država EU?

Riječ je o kombinaciji faktora. Ako dolazi veća grupa ljudi u neko društvo, to izaziva egzistencijalni strah jer se doživljavaju kao konkurenti na tržištu rada, ali postoji i iracionalni strah s radikalnim otklonom spram drugoga. Vlade i nevladine udruge trebale bi iznaći rješenje kako izaći iz ove situacije jer izbjeglice bivaju odbačeni kao višak koji nikom ne treba. Od sjevera do juga Europe radikalne stranke ulaze u vlade jer su migracije i masovna useljavanja otvorili konflikte u zapadnim društvima između suverenista koji brane koncept nacionalne države i globalista koji kažu “samo dođite, širom su vam otvorena vrata”.

Problem je i što su integracijske politike propale jer integracija useljenika u najrazvijenijim zemljama EU nije bila uspješna, od Njemačke, Francuske pa nadalje. Radi se o paralelnim društvima koja su pomalo izvan kontrole jer su zatvoreni, neintegrirani i odbačeni svjetovi, a s aspekta socijalnog mira i sigurnosti problematični.

Ljudi se pribojavaju da integracija neće teći lagano. Koliko je Njemačka ulupala novca za učenje njemačkog jezika, a pridošlice ne žele učiti njemački, a bez znanja jezika nema integracije. Postoji i kulturološki tip drskosti doseljenika, koje se uz pomoć nekih grupa unutar zapadnih društava potiče da se domaće stanovništvo adaptira njima, a ne oni većinskom stanovništvu.

Ako vam netko dođe u kuću, pristojno ga je primiti, a da on nauči jezik i da mu ne pada na pamet mijenjati pravila igre u kući, vrijednosti i identitete, a na Zapadu se susrećemo s takvim pokušajima, što ne znači da možemo useljenike generalizirati.

Migranti iz Velike Kladuše organizirano krenuli prema Hrvatskoj