U Europi je sve prisutniji stav da je Amerika dio onoga što ne valja u svijetu umjesto da je snaga koja pomaže da se ono što ne valja ispravi. Tu je rečenicu izrekao Barack Obama u ljeto 2008. u Berlinu, gdje je govorio tada kao jedan od kandidata Demokratske stranke za predsjednika SAD-a. Osam godina poslije, potkraj svoje vladavine, Obama je ovih dana ponovno skoknuo do Njemačke.
Skoknuo je, doduše, prvo do Velike Britanije, gdje je pomogao premijeru Davidu Cameronu u kampanji za ostanak Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji, čestitao kraljici Elizabeti II. 90. rođendan i upoznao dvogodišnjeg princa Georgea, koji je lidera slobodnog svijeta dočekao u šlafroku. Prvo je, dakle, obišao najstariju kraljicu u Europi, ali onda je obišao pravu “kraljicu Europe” – njemačku kancelarku Angelu Merkel. Britanci su tradicionalno najvažniji američki saveznici u Europi, ali status tog “posebnog odnosa” sa SAD-om sve više klizi iz britanskih u njemačke ruke. Pod vladavinom Obame i Merkel, Berlin je u očima Washingtona postao mjesto bez kojeg se ne može ništa učiniti u Europi i šire, bilo da je riječ o nametanju europskih sankcija Rusiji nakon ilegalne aneksije Krima ili o sprečavanju nove globalne ekonomske recesije koja bi nastala kaotičnim izlaskom Grčke iz eurozone.
No, taj ustaljeni europski dojam da je Amerika dio problema u svijetu, a ne dio rješenja za svjetske probleme, dočekao je Obamu u Njemačkoj i danas. Prije osam godina, kad je o tome govorio u Berlinu, taj je dojam bio rezultat američke invazije na Irak u mandatu Georgea W. Busha, koju Njemačka i Francuska nisu podržavale. Iz današnje perspektive, još je jasnije koliko je Busheva avantura u Iraku bila štetna. Bila je to milenijska pogreška. Ovaj put, Obamu dočekuje nepovjerenje prema SAD-u zbog TTIP-a, najvećeg svjetskog sporazuma o slobodnoj trgovini i deregulaciji koji se pregovara između EU-a i SAD-a. Dio tog nepovjerenja izvire iz čistog antiglobalizma, ne nužno iz antiamerikanizma, ali znatan dio Europljana (u Njemačkoj, jedna trećina) izričito se protivi takvog sporazumu s Amerikancima. I Obama zna da jedini način da se pregovori o TTIP-u okončaju do kraja njegova mandata jest da kancelarka Merkel uloži sav svoj politički kredibilitet u dovršetak tih pregovora. Mali problem, doduše, leži u tome što je njezina politička snaga narušena izbjegličkom krizom.
A ni Obama više nije toliko omiljen među Europljanima kao 2008., u vrijeme prvog govora u Berlinu. I dalje je omiljen i cijenjen daleko više nego njegov prethodnik, ali u vanjskoj politici ostavlja za sobom ostavlja ambivalentan okus. Libija, gdje je Obama primijenio novu američku taktiku “leading from behind” (vođenje operacije iz pozadine, tj. prepuštanje veće uloge europskim saveznicima), pretvorila se u katastrofu. Sirija se pretvorila u još veću katastrofu i kaos. Ali Sirija je posebna, kompleksna priča. Obama je zbog Sirije izložen kritikama i onih koji misle da je SAD pogoršao stvari jer se miješao i onih koji misle da su pogoršale stvari jer se nisu miješale. Istina je da se Obama nije želio otvoreno upletati u rat u Siriji čak ni kad je sirijski predsjednik Bashar al-Assad upotrijebio kemijsko oružje i tako prešao “crvenu liniju” koju je Obama retorički zacrtao. Mnogi mu kritičari to zamjeraju i drže da je trajno oslabio Ameriku pokazavši da više nije supersila koja će udariti kad kaže da će udariti, već da se ponekad osjeća nemoćnom da udari.
Ali Obama je odluku o neispunjavanju izrečene prijetnje Assadu u Siriji donio jer nije želio uvući američke vojnike u još jedan rat na Bliskom istoku u kojem je nejasno s kojim je ciljem SAD uopće ušao i kako misli iz njega izaći. Kako otkriva američki politički mjesečnik Atlantic u eseju Jeffreya Goldberga pod naslovom “Obamina doktrina”, Obama je svojim suradnicima privatno govorio da prva zadaća američkog predsjednika u međunarodnoj areni poslije Busha glasi – “ne radi glupa sranja” (doslovno citirano).
To je zapravo dobra misao vodilja za svakog državnika i svaku državu u njezinoj vanjskoj politici. Ne čini gluposti. Samo, ponekad se i državnicima s tako proklamiranim stavom omakne poneka glupost. Medijska izvješća iz Sirije nedavno su javila da su se u veljači oko grada Alepa počele sukobljavati dvije vojne skupine koje se bore protiv Assada, jedna (Fursan al Haq) koju je ranije naoružavala CIA i druga (Sirijske demokratske snage) koje je naoružavao Pentagon. Ako to nije definicija gluposti, što jest?•
>> Šešelj će biti neugodan za Vučića, ali zapravo će mu pomagati