Duhovnost i politika, odnosi Crkve, države i nacije, Kosovo i Crna Gora kao i izbor nasljednika u Zagrebu neke su od tema o kojima za Obzor, u svom prvom razgovoru za hrvatske novine, govori dosadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski, a od 18. veljače 2021. novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve, punom titulom arhiepiskop pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski gospodin Porfirije Perić.
Vaša Svetosti, ova vaša nova titula smjesta me potiče na pitanje kako je vi doživljavate? Nije li to relikt feudalnih vremena kada je Crkva gotovo u svemu oponašala svjetovna carstva i vladare? Osjećate li je barem ponekad kao teret?
Prvo da vas i sve drage prijatelje s radošću pozdravim i uvjerim da s drevnom titulom patrijarha koju sada nosim nisam postao relikt feudalnih vremena. Štoviše, nedostaju mi kava na špici i mnogo drugih malih zadovoljstava koja su mi pružali "beli Zagreb grad" i dragi prijatelji.
Priznajem, potrebno je vremena da bi se iznutra naviklo na titulu, a još više na obveze koje sam s njom preuzeo pred Bogom i ljudima. Davno sam, međutim, kao pravoslavni monah naučen da ne određujem ključne pravce vlastitog života, nego njih određuje Crkva kojoj služim. Postati poglavar jedne velike Crkve čiji hod kroz povijest traje dulje od osam stoljeća, biti nasljednik grandioznih ličnosti koje su prije mene nosile titulu patrijarha, nije jednostavno. Misleći o tome, u svjetlu vašeg pitanja, sjetim se Mažuranićeva opisa pričesti u "Smrti Smail-age Čengića", tako mudro postavljenoj između polova jednog zemaljskog, feudalnog sukoba, age i raje. U njoj je predstavljen univerzalni lik pastira koga "ne resi ni srebro ni zlato, nego kriepost i mantija crna" i kome je arhetipski "crkva divno podnebesje, oltar častni brdo i dolina".
Te iskonske kršćanske vrijednosti imperativ su titule patrijarha koja je, svi znamo, starija od srednjeg vijeka. Nosili su je starozavjetni oci Abraham, Izak i Jakov, poglavari dvanaest izraelskih plemena u predkršćanskom periodu. Sada se, po pravilu, u tituli patrijarha prepoznaju poglavari pravoslavnih crkava, premda je nose i pojedini katolički visokodostojnici. Tako je i papa, između ostalog, patrijarh Zapada, a nadbiskup Venecije ima titulu patriarco di Venezia. I još da napomenem da u našoj Crkvi postoji realna demokratičnost. Jesam patrijarh, ali nemam prava ni ambicije da drugim episkopima nametnem neku odluku ili stav. Postoji čak mogućnost da patrijarh u Saboru bude nadglasan, i to se mora poštovati.
Koje su bile vaše emocije i duhovno stanje u trenutku kada je izbor pao na vas?
Prijatelji su mi rekli da postoji videosnimka neposredno nakon izbora na kojoj nekome kažem: "Bože, šta me snađe?". S jedne strane su pomiješani oni osjećaji kojima u takvim trenucima čovjek ne vlada, makar ne potpuno: iznenađenje, zbunjenost, nedoumica, zapravo strah jesam li dostojan, mogu li ispuniti ono za što su me izabrali... Ali, brzo sam postao svjestan važnosti činjenice da sam na glasanju dobio više od dvije trećine mogućih glasova, a da je potom, pored dva imena koja bi bila dostojnija tog čina i položaja, izvučeno i pročitano moje ime, da me to obvezuje da se ne prepuštam emocijama. U tom smislu sam na najdublji mogući način shvatio Kristov poziv Petru: Želiš li mi pokazati najveću moguću ljubav, ti onda prihvati da budeš pastir stadu koje ti povjeravam (Iv 21, 15-17).
U razgovoru koji smo za Obzor vodili lani rekli ste da se "Crkva često promatra kao zajednica koja ima piramidalnu strukturu" i da biste vi, kao vjernik i kao crkveni pastir, voljeli da ta piramidalna struktura bude okrenuta, da vi služite, a da vaši vjernici umjesto vas daju odgovore u našim glasilima. Na koji ćete način sada, kada ste na njenom vrhu, poticati to okretanje piramide?
Izabran sam da budem prvi, ali sam potpuno svjestan da ako hoću biti prvi, moram služiti svima, biti posljednji. To je zapovijed evanđelja. A hoću biti prvi i bit ću prvi samo ako me Krist takvog prepozna. Bit ću prvi budem li instrument preko kojega će On djelovati u svijetu. A neću biti od Krista prepoznat ako ne služim drugima u ime Njegovo. Štoviše, i samo društvo danas postavlja takav zahtjev. Nije li Martin Luther King rekao da je najvažnije životno pitanje u tome što činimo za druge? Dakle, ja moram, ne na nekakav apstraktan, fantazerski način, nego na način na koji Crkva postoji u svijetu, na način na koji je Crkva ustrojena i organizirana, kao njezin poglavar služiti narodu koji mi je povjeren.
I zaista ću se truditi osnažiti i afirmirati glas naroda, mišljenja mladih o životu Crkve, njihovu ulogu, djelovanje; zatim sudjelovanje žena u svim aspektima života Crkve u kojima je to moguće. Želim se približiti i pomoći koliko god mogu svima koji su ugroženi, beskućnicima kojih, na žalost, kao i u svakom velegradu, ima puno na beogradskim ulicama. Ne smijemo zaboraviti stare koji samuju u neboderima, nikoga ne smijem zaboraviti. Neka Bog da zdravlja da mu služimo, da se molimo i da radimo jedni za druge. "Ora et labora, Deus adest sine mora" savršena je izreka koje se držim. ("Moli i radi, Bog pomaže odmah", nap. a.)
Tada smo razgovarali i o pandemiji kao izazovu, nakon čega su uslijedili i potresi. Kako se SPC, i vi kao njezin poglavar, nosite s velikim štetama, razorenim crkvenim zgradama i domovima mnogih vaših vjernika?
Rekao sam odmah na Baniji, a i kada sam s nadbiskupom Bozanićem posjetio katedralu i našu sabornu crkvu: prvo radimo, skupljamo novac i sve drugo što treba da osiguramo ljude koji su ostali bez krova nad glavom. Kada to obavimo, ili kada vidimo da posao odmiče, možemo krenuti s popravkom ili podizanjem novih hramova i crkvenih zgrada. Prvo smo se trudili osigurati privremeni smještaj, ali sigurno je da građevinsku sezonu treba maksimalno iskoristiti da prije svih obitelji s malom i školskom djecom zimu dočekaju u novim ili popravljenim kućama. Istina je, imam sada i neke druge, različite obveze, ali neću zaboraviti Baniju i moje Zagrepčane. Samo da Bog da i da prestanu potresi.
U svojoj nastupnoj besjedi ukazali ste veliku pažnju, prijateljstvo i ljubav prema Hrvatskoj, nazvavši je svojom "drugom otadžbinom". Ja, a i mnogi drugi, to sam doživio kao veliki iskorak nakon što je vaš prethodnik, patrijarh Irinej, u svojim poslanicama dosljedno izbjegavao spominjanje Republike Hrvatske, nabrajajući samo pokrajine u kojima žive Srbi. Je li vam itko zamjerio zbog tih riječi?
Ne bi ostao ni jedan pravednik na svijetu kada bismo ih predstavljali jednom izgovorenom ili čak neizgovorenom riječju ili rečenicom. Mogli ste se, na primjer, sjetiti i rečenice "Braća smo i samo braća" koju je govoreći o Hrvatima i Srbima izgovorio patrijarh Irinej. I mnoge, mnoge druge slične misli i riječi na tu temu u istom duhu. Nije vaša vaga ispravna. Ne treba vam apotekarska nego neka obična vaga s tržnice da biste točnije odmjerili riječi patrijarha Irineja. Nebrojeno više je onih koje pozivaju na mir, suradnju, bratske odnose i slično, nego suprotno. Mene su prije kritizirali, čak i vrijeđali, kada sam osuđivao paljenje hrvatske zastave i slične incidente. Sada mi nitko nije ništa zamjerio, ili možda nisam zapazio.
Patrijarhu Irineju jesu zamjerili kada je u Dalmaciji govorio, veoma hrabro, neposredno, bez koncepta u ruci, bez teoloških finesa i zavrzlama o jedinstvu kršćana, potrebi punog jedinstva, zajedničkog svjedočenja, toplo iz srca. Zamjerili su mu, ali on je o tome brinuo kao o lanjskom snijegu. Kada su ga prijatelji pitali zašto je o tako važnoj temi kao što je jedinstvo Crkve govorio bez napisanog govora, rekao je: želio sam da vide da govorim iskreno! Da i ja budem iskren, i za mene je njegov govor u crkvi svete Stošije bio iznenađenje. Uvjeren sam da je u tome što meni nitko ne upućuje zamjerke kad govorim ono što mislim i zasluga blaženopočivajućeg patrijarha Irineja, ali i njegovih prethodnika Pavla i Germana.
Kada će se dogoditi izbor vašeg nasljednika u Zagrebu i koja će biti vaša uloga u tom izboru? Imate li već svog favorita za to mjesto?
Naravno da razmišljam o toj temi. Ali, pošto o njoj nisam dovoljno razgovarao s drugim vladikama, ne mogu vam dati precizniji odgovor. Uskoro će biti zasjedanje Sabora kada može biti donesena odluka. Moglo bi se za naše sabore, odnosno sabornost kao princip života i upravljanja reći da nema apsolutizma onog koji je na vrhu, a nije ni demokracija suvremenog tipa, čije elemente sadrži; glasanje i slično. Prvi u Saboru ne može učiniti ništa bez ostalih, ali ni ostali bez prvog. Najčešće se odluke donose konsenzusom.
Imate li kao patrijarh u Beogradu slobodu kretanja kakvu ste si uzimali u Zagrebu gdje smo vas redovito mogli sresti na ulici, u kazalištu, knjižari...
Postoje pisana pravila, a još je više nepisanih. Patrijarh Irinej se pokorio i prilagodio toj disciplini, etiketi i protokolu. Pokojni, pak, patrijarh Pavle, koga se svi sjećamo, uglavnom se držao pisanih. Onih drugih nije, i to do te mjere da je kao poglavar Crkve s više milijuna vjernika sam išao tramvajem gradom, a službeni automobil koristio samo kada nije bilo drugog rješenja. Sam je običavao kazati: "Smirenost je majka svih evanđeoskih vrlina jer se Bog gordima protivi, a smirenima daje blagoslov." Tako i ja namjeravam poštovati pisana pravila. Ako patrijarha Pavla ne mogu dostići po vrlinama: pobožnosti, mudrosti, asketizmu, smirenosti, makar mogu po tome da slobodno hodam gradom. Sigurno je da na različite kulturne i slične događaje ne mogu ići koliko u Zagrebu, ali ne namjeravam baš sve propustiti.
Decidirano ste izjavili da se nećete baviti politikom. Međutim, nisu li kosovsko, crnogorsko pa i makedonsko pitanje u kontekstu SPC-a upravo izrazito politička, mnogo više nego duhovna pitanja?
Vaše je pitanje zapravo prijateljski šlagvort. Istina je, ne jednom sam rekao da se neću baviti politikom, ali tu mislim na stranačku politiku. Neću nikada, javno, dati prednost nekoj političkoj stranci u odnosu na neku drugu, prije svega zato što su vjernici Srpske crkve članovi gotovo svih stranaka u Srbiji, Srpskoj, Crnoj Gori itd. Toga bi se trebali držati svi svećenici. Ali, ono što kao i svaki zoon politikon, političko biće, društveno biće, homo politicus treba činiti, ne može se uskratiti patrijarhu, kao ni bilo kojem svećeniku. Dapače. Veliki oci Crkve, poput Ivana Zlatoustog, odgovorno su prihvatili Pavlovu misao o vladaru kao Božjem suradniku. No, još je Sokrat rekao "ne brine me drveće u šumi, nego ljudi na agori". Oprostit ćemo mu nepoznavanje ekološkog problema, ali briga o ljudima na agori suština je politike. Na primjer, danas se na mojoj agori, na svetoj liturgiji u crkvi okupilo dosta vjernika. Nekolicina onih koje poznajem osobno, pripadaju zaista različitim političkim, ideološkim i drugim orijentacijama.
Ali, i oni, odnosno mi toliko različiti, okupljeni na molitvi riječima "Gore imajmo srca", jesmo jedno političko tijelo, par exellence. Čak mogu reći da nas je euharistija okupila u jedinstveno političko tijelo. Razumljivo je da, kao takvi, imamo određene zajedničke političke interese: da se slobodno molimo, da ispovijedamo javno svoju vjeru, da ne budemo predmet diskriminacije, da njegujemo autentičnu kulturu koja se ne ograničava samo na hram. U tom smislu i kosovsko i crnogorsko i makedonsko pitanje su u isto vrijeme duhovna i politička pitanja. Spomenut ću paradigmatični događaj iz 2004. godine. Mladić se popeo na crkvu u Podujevu i lomi križ, dok ga tisuće sunarodnjaka potiču uzvicima i aplaudiraju mu.
Tu je na djelu potpuno poništavanje prava vjerujućih kršćana: izgon vjernika uz zaposjedanje njihovih kuća i imanja, uništavanje hramova i svih obilježja kršćanske kulture - kulturocid. Ako nije nekome ta scena uvjerljiva, neka je zamisli negdje na istoku, u Siriji npr., gdje su islamisti palili i katoličke crkve. Ili, na primjer u Crnoj Gori gdje je partija koja je na vlasti bila od 1945. godine namjeravala potezom pera, tzv. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti (sic!), Srpskoj crkvi oduzeti imovinu stjecanu vjekovima. Pitanje Crkve u Makedoniji složenije je za novinsku elaboraciju, prvenstveno je duhovno i crkveno, a političari, komunisti pretvorili su ga u političko, točnije antipolitičko.
Tko hoće može mi vjerovati na riječ, a tko ne vjeruje, danas ga neću uvjeravati. Dakle, obveza svakog čovjeka je da se brine o drugim ljudima (i o šumi, da ne budemo ekološki neprosvijećeni kao Sokrat), a obveza patrijarhova je tim veća kada su ugrožena politička prava vjernika.
Zbog principa autokefalnosti i samog njenog imena, mnogi SPC shvaćaju kao "nacionalnu crkvu". Je li to baš tako?
Od prvog vijeka Kristove ere do našeg doba Crkva svoju misiju provodi u konkretnom političkom prostoru, u konkretnim socijalnim i političkim okolnostima. Od Pax Romana do Pax Americana, da se našalim s onim s čime se ne šali. Crkva se u svijetu ne pojavljuje u nedefiniranim teritorijima, ne obraća se hipotetičkim ličnostima. Tko ne razumije princip autokefalnosti crkava, pomalo podsjeća na one koji su rekli da su se apostoli nakitili vina kada su na Pedesetnicu govorili na različitim jezicima. Crkva od silaska Svetog Duha na apostole vrši misiju konkretnim narodima na njihovim jezicima. Na tim jezicima se, na evanđelju, na riječi Kristovoj, razvijaju lokalne, narodne kulture. Crkva evanđeljem i euharistijom preobražava narode, kroz to preobražavanje, sazrijevanje, stvaranje autentične kulture koja se razlikuje od drugih kultura, stvorile su se i suvremene nacije, na istoku, kao i na zapadu kršćanskog svijeta. Stalno pamtim primjer velikog rimokatoličkog svećenika i misionara Justina Ukponga koji je među afričkim narodima uspio zaživjeti Evanđelje Kristovo.
Dakle, i nacije i države postoje da bi ljudi živjeli u poretku koji omogućava da ono što je najbolje prinose Bogu, da budu svećenici svega stvorenog, da spašavaju sebe i tvorevinu. Na tom principu konstituirane su i autokefalne ili autonomne pravoslavne crkve. Naravno da je pogrešno poistovjećivati autokefalnu Crkvu s nacionalnom Crkvom, pogotovo s nacionalizmom. Štoviše, Crkva je još u 19. stoljeću, u doba ustanaka protiv osmanske okupacije na Balkanu, osudila pojave stapanja nacionalizma i vjere, tzv. etnofiletizam koji se javljao u Bugarskoj. Takve pojave nisu pravoslavna ekskluzivnost. Crkva je univerzalna, katoličanska, saborna, sveobuhvatna. U njoj ima mjesta i realno se u njoj nalaze svi narodi. Liturgija u Zagrebu, na primjer, prava je slika Crkve u kojoj nema ni Grka ni Židova, ni Srba ni Hrvata ni Roma, ni crnca ni bijelca, nego su svi jedno u Kristu Isusu. Što se tiče naše Srpske pravoslavne crkve, tako je u svakom malo većem gradu. Svuda ima i pripadnika drugih naroda.
Koja je vaša poruka pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori koji se osjećaju i izjašnjavaju kao pripadnici crnogorske nacije? Je li ona za vas upitna i koji je vaš pogled na problematične odnose SPC-a i države Crne Gore?
Bilo čije slobodno, bez prisile izjašnjavanje o bilo čemu, bilo kojoj socijalnoj karakteristici, uključujući i nacionalnu pripadnost, ne može biti upitno ni za koga. Pogotovo ne smije biti upitno za vjerujuće ljude. U obrani prava Crkve na vlastitu imovinu sudjelovali su svi vjernici Srpske pravoslavne crkve, ne samo Srbi, nego i oni koji se izjašnjavaju da su Crnogorci, ali i braća rimokatolici, Hrvati. Rekli su mi da je bilo u litijama, molitvenim šetnjama i okupljanjima i muslimana koji ne pristaju na nepravdu prema sugrađanima vjernicima Srpske crkve. Dakle, svi su dobrodošli. Što se tiče odnosa naše Crkve s državnim vlastima, mi ćemo nastojati da i tamo surađujemo po europskom načelu kooperativne odvojenosti.
Očekujem da ću uskoro posjetiti Podgoricu i bratsku Crnu Goru. Radujem se susretu s našim narodom, s vladikama. Posebno sam zadovoljan što ću zajedno s premijerom, profesorom Krivokapićem potpisati Temeljni ugovor o međusobnim odnosima Srpske pravoslavne crkve i države Crne Gore. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, kojim je kulminirala problematičnost koju spominjete, u najvažnijim točkama je izmijenjen, tako da na javnoj sceni, pogotovo kod onih s kojima sam kontaktirao, ne postoji razlog da Crkva i država ne surađuju na dobro svih, bez obzira na to kako se izjašnjavaju. Da otklonim još jednu lažnu dilemu koja se nameće: Srpska crkva nema nikakav problem s postojanjem bilo koje države, naravno, ako se poštuju prava njezinih vjernika, posebno kada ti vjernici čine većinu stanovnika, kao što je to slučaj u Crnoj Gori.
Nakon vašeg prvog službenog susreta kao patrijarha s predsjednikom Vučićem slijedila je konferencija za novinare na kojoj ste vi, takav je barem bio moj dojam, stavljeni u ulogu statista, a vašem su prethodniku mnogi i unutar SPC-a predbacivali preveliku bliskost s vlašću. Kako vi gledate na te odnose?
U pojedinim razdobljima povijesti Srbije i Crne Gore, Srpska crkva jest igrala ključnu ulogu, od osnivača do čuvara državne svijesti, kroz svojevrsne etnarhije bila je supstitut države kada je nije bilo, kada su drugi vladali našim zemljama. Sve to je dio povijesti kojom se ponosimo. Rekao sam kakav želim da bude odnos Crkve i države u Crnoj Gori. To je univerzalni princip i za Srbiju, Srpsku, odnosno Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, bilo gdje. Princip sekularne države, to jest princip odvojenosti Crkve i države za mene je najbolji mogući. Svatko treba raditi na svom polju, ali isto tako je važno da surađujemo u svemu gdje ima mogućnosti i potrebe za dobro svih: Crkve, države, građana. Što su bliži i bolji odnosi Crkve i države, uključujući patrijarha i predsjednika ili kralja, a zasnovani su na demokratskim principima i procedurama, na punom poštovanju slobode svih, to bolje za sve.
Od svojih prijatelja redovito tražite da vam otvoreno kažu kada im se ne svide neki vaši postupci ili riječi. Jedan od njih, Svetislav Basara, to redovito čini javno, u svojim kolumnama, uglavnom na temu vaših izjava o Kosovu. I nije jedini koji tvrdi da bi za Srbiju, Srbe, pa tako i za SPC, bolje i zdravije bilo prihvatiti politički realitet nezavisnosti Kosova. Molim vas da u tom kontekstu pojasnite vašu usporedbu kosovskog i Novog zavjeta i izjavu da bez Kosova nema budućnosti za srpski narod. Može li i smije li kršćanska duhovnost biti uvjetovana bilo kakvim političkim granicama?
Već smo govorili o misiji i angažiranju Crkve u konkretnim političkim, socijalnim prostorima omeđenim granicama. Pitamo sve, i spomenute prijatelje koje poštujemo, pitamo uvijek i ponovno i sebe, tko može jednostavno zanemariti, zažmiriti pred činjenicom da su ljudi, kršćani, Srbi u 21. stoljeću protjerani iz svojih kuća, njih više od 200 tisuća, sa svojih njiva, da je poslije 2000. godine uništeno, devastirano četrdeset crkava na Kosovu i Metohiji. Prošli mjesec bilo je nekoliko napada na hramove. Hipotetički, kada bi se dogodilo ono što se neće dogoditi nikada, da Crkva prizna na nasilju stvorenu lažnu državu, bi li nasilje prestalo ili bi se pojačalo? Duhovnost koja se razvija ili manifestira nesputana državnim granicama neka je vrsta socijalne utopije. Duhovost kao kompleksan fenomen: vjerski, psihološki, socijalni, umjetnički, kulturni, vezan je za realitete života. Zavjet, pak, u našem slučaju kosovski zavjet, nije magijska ili mitska kategorija, nego duhovna, pripada duhovnosti o kojoj govorimo. Riječi suvremenog pjesnika: „Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kolika je sila koja mi prijeti, nego po tome koliku svetinju branim!", pokazuju nam da je kosovski zavjet izraz Novog zavjeta, žrtvovanje desetaka tisuća srpskih vitezova u kosovskom boju, u svemu po ugledu na žrtvu protomučenika Krista za život bližnjih i za život u vječnosti. Kosovski zavjet izraz je vjernosti srpskog naroda Kristu, izraz potpune vjere u uskrsnuće.
U nedavnom razgovoru za HRT spomenuli ste "problematična mjesta" u pismima, do sada nepoznatima javnosti, koja je Stepinac 1941. pisao papi Piju XII. Član katoličko-pravoslavne hrvatsko-srpske komisije o Stepincu, hrvatski povjesničar Jure Krišto indirektno vam je predbacio kršenje dogovora o neiznošenju u javnost dokumenata, istodobno potvrdivši autentičnost tih pisama, a postulator kauze Stepinčeve kanonizacije Juraj Batelja izjavio je da u tim pismima ne vidi baš ništa sporno. Koji je vaš komentar na to?
Nije mi bila namjera, a čini mi se, za razliku od nekih drugih, i da nisam prekršio dogovor o neiznošenju dokumenata u javnost. Znam da naša strana ne bi imala problem kad bismo se dogovorili drugačije. Nisam citirao ni riječ iz pisama, a i da jesam, ne bih prekršio nikakve dogovore. Svima je poznato da vatikanski arhivi vezani za razdoblje kojim smo se u radu komisije bavili više nisu pod embargom i da su dostupni svima. Dozvolit ćete, međutim, da baš kao što uvaženi gospodin postulator ima pravo da ne vidi ništa problematično u spomenutim pismima, i ja, i to ne kao episkop ili svećenik, čak ni kao kršćanin, nego kao najobičniji čovjek imam pravo, u najmanju ruku, zamisliti se nad rečenicom koja hvali kršćansku vjeru Pavelića gotovo kao vjeru apostolskih razmjera, ili nad rečenicom koja kaže da treba biti oprezan pri prevođenju pravoslavnih u katolike, jer u mnoštvu onih koji prelaze iz pravoslavne u katoličku vjeru ima i poneko tko to čini iz interesa, kao da je tobože riječ o dobrovoljnoj, slobodnoj promjeni vjere pokrenutoj oduševljenjem.
Ili, da mi je problem rečenica koja govori o tome koliko je vremena potrebno da pravoslavni Srbi budu likvidirani... Pritom, jasno sam rekao, i to i ovdje ponavljam, da sam svjestan da su okolnosti u kojima je Stepinac živio i djelovao bile više nego teške i komplicirane, da mu nije bilo nimalo jednostavno i lako. To što ja mislim, naravno, ne obvezuje nikoga, ali dozvolit ćete da, ako dajemo pravo svakome da ima svoj stav, i ja, kad mi je već ovakvo pitanje postavljeno, imam pravo i dužnost iznijeti svoje mišljenje. Ako je, pak, nekome problem to što ja imam problema s iskazima u pismu o kojem je riječ, mogu samo reći da mi je zaista žao.
Na kraju vam riječima "Hristos voskrese!" želim sretan Uskrs koji je ove godine po julijanskom kalendaru ponovno bio gotovo mjesec dana kasnije nego po gregorijanskom. Jesu li razlike u kalendaru uopće teološko i vjersko pitanje, ili samo tradicija koju mnogi poistovjećuju sa samim sadržajem vjere?
Neke pravoslavne crkve prihvatile su novi, gregorijanski kalendar, ali u njima su naknadno počele rasprave, pa i sukobi u vezi s tim. To nije bogoslovno pitanje, a nije ni suštinsko. Tu ste u pravu. Čestitka jednog uglednog rimokatolika pravoslavnom patrijarhu putem renomiranog dnevnog lista pravi je način zbližavanja kršćana. Srdačno vam zahvaljujem, pozdravljam još jedanput sve pravoslavne vjernike čitatelje vašeg lista. Njima prije svih, ali i svim ljudima koji u Kristovu usrksnuću vide nadu u životu zemaljskom i vjeru u život vječni i beskonačni, želim da s takvom vjerom obje ruke pruže Uskrslom Gospodu, a On će ih prihvatiti kao što je prihvatio ruke Adama i Eve onoga dana kada se historija razdvojila na dva dijela, najznačajnijeg dana u povijesti svijeta.