I Milanović i Karamarko pokazuju da im ni Ustav ni zakoni nisu važni

Profesor ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu Branko Smerdel jedan je od autora ustavnih rješenja o formiranju vlasti nastalih 2000. godine koja bi neki sada mijenjali i dopunjavali. No, Smerdel ističe kako za to nema razloga jer se konkretne situacije moraju rješavati u skladu s duhom Ustava, a unaprijed ih sve nije ni moguće propisati. Već dugo mnogi se zalažu i za to da predsjednik države bude biran u Saboru umjesto neposrednim izborima i da mu se smanje ovlasti, ali to se nije dogodilo.

Pokazalo se da je u situaciji kad nemamo pobjednika izbora dobro to što predsjednica ima jaku poziciju jer je izabrana na neposrednim izborima, a ipak nije fikus, nego ima ovlasti koje osiguravaju stabilnost države.

Model je postavljen tako da se kontrolira vlast, a jedino sredstvo, a ni ono nije jako efikasno, koje je izumljeno za kontrolu vlasti, jest dioba vlasti. Logika je bila ona kojoj se sada okreću i drugi sustavi, a potekla je iz vrha američke političke znanosti: ako hoćete diobu vlasti, morate dijeliti unutar izvršne vlasti. Jer, izvršna je vlast prava vlast, ona ničiju drugu volju ne izvršava, nego kreira volju parlamenta i onda je izvršava.

Dakle, osim Montesquieuove podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, imamo i podjelu unutar izvršne vlasti.

Da, i uz to je tu još četvrta razina, Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu samoupravu. Sustav je kooperativni model s dogovaranjem i suradnjom, sve na iznenađenje naših političara koji u ovoj političkoj kulturi uvijek pitaju tko je prvi.

Opet smo to čuli u Esplanadi od Milanovića, kaže da je premijer prvi.

Čuli smo od njegovih protivnika i da je iznad Hrvatskog sabora samo Bog. Ali, iznad Hrvatskog sabora je Ustav, prema koncepciji koja prevladava u ovom civilizacijskom krugu kojem hoćemo pripadati. Zašto Ustav? Ustav je prema toj teoriji donio narod i time vezao vlast. Dakle, zakonodavac mora poštovati Ustav, a i sam narod, kad ide na referendume, primjerice, mora se držati Ustava. Jer, u ljudskim odnosima temelj je dogovor, a zapovijedi se mora držati i onaj tko ih izdaje. U našem sustavu imate šefa države kao jamca da ćemo premostiti situacije blokada i kriza. Sad je taj sustav na testu.

Dakle, nitko nije glavni za sve u svim situacijama.

Da, imamo tu diobu vlasti te Ustavni sud kao kontrolno sredstvo, to je intervencija u sustav većinske demokracije.

Mnogi su tražili da se predsjednik države bira u Saboru.

Zbog neposrednog izbora predsjednik ima mogućnost da bude onoliko velik koliko mu njegove mogućnosti dopuštaju, u okvirima Ustava. Ivo Josipović u prvoj je godini mandata skupljao podršku za provedbu tog svog maglovitog, ali ohrabrujućeg programa Nove pravednosti. Međutim, on se tu izgubio, upao je u to mjerenje rejtinga. Da se predsjednika Republike bira u parlamentu, zalagat će se uvijek jaki premijeri, tipa Orbana, tipa Milanovića, a u tome će ih podržavati predsjednici malih stranaka jer njima je to jedini način da postanu predsjednici. Kad se taj sustav kritiziralo, pitali su što ako na te dvije funkcije sjednu dva svadljiva, autoritarna tipa. Odgovor je bio vrlo jednostavan: bolje dva nego jedan. Jer, taj jedan onda više nema granica, čovječanstvo je bilo puno puta u toj poziciji, ne samo u vrijeme Luja XIV., nego i prije i kasnije, pa i danas. Politika ima svoju logiku, u SAD-u se stvaraju obiteljske dinastije i Ustav je jedina brana od toga koliko god bila slaba.

Mnogi se nakon izbora zalažu za brza rješenja, da netko presiječe, kako je to rekao Vladimir Šeks, gordijski čvor.

Tek je mjesec dana od izbora. Demokracija je odgoda. Helmut Schmidt kaže: “Normalan korak demokracije pužev je korak”. Kao da se stvara nostalgija za vremenom kad se unaprijed znalo tko će biti premijer. A demokracija u politički centar pripušta i ljude koji zastupaju naivne stavove, ali i tjera političke lisce da se nadmudruju zajedno i pred kamerama. Tako da je sastanak u Esplanadi na kojem su bili i Milanović i Karamarko bio zaista iskorak.

Prigovara se da se vide predsjedničine političke preferencije.

Predsjednica se mora truditi da bude nepristrana i zato ne može biti u stranci. Ali, ona neće zaboraviti tko ju je kandidirao, kao što to nije ni Josipović koji je govorio da mu je srce na lijevoj strani. Najneovisniji je bio Mesić, jer bio je član HNS-a, ali nije bio podređen HNS-u, tu je i njegova osobnost došla do izražaja. Sa Sanaderom je brzo sklopio pakt koji je rezultirao zakonom koji je na granici protuustavnosti, kojim je uvedena institucija Ureda bivšeg predsjednika. Jer, nitko nije nikad imao na pameti takav ured i takvog dužnosnika koji putuje svijetom i predstavlja Hrvatsku.

Može li bivši predsjednik predstavljati Hrvatsku?

I vi možete predstavljati Hrvatsku ako vas pozovu. Devedesetih sam putovao po Americi i rekli su mi da dobro zastupam Hrvatsku. Nastupao sam pred chicaškim rektorom i pred kolegama, dokazivao sam da Tuđman nije autokrat, u smislu autoritarnog sustava, nego da je on jak neovisni demokratski vođa. To vrijedi za prvi dio njegove vlasti. Kad se razbolio, bio je to drugi čovjek. Na početku je bio zaokupljen poviješću, znao je manevrirati vojskom kreni, stani, što je vojsku iritiralo, ali bez toga bismo slabo prošli. A i kod Tuđmana javio se golem problem zato što je sva vlast bila koncentrirana u njegovim rukama, rezultati se do danas osjećaju. Tuđman je imao isti sistem upravljanja državom kao Tito, uz pomoć Partije.

Do sada smo gledali samo to da oporba ne podrži baš nijednu ideju vlasti u četiri godine.

To je izraz jako niske političke kulture i ide i jedne i druge. Makar bi se moglo reći da, zahvaljujući jednako premijeru Milanoviću i koncepciji zaoštravanja koju je zastupao Karamarko, nikad nije bilo toliko zaoštreno. Ljudi su prije znali da moraju razgovarati. Milanović zastupa tu politiku ili mi ili oni, a Karamarko samo mi, jer mi ćemo vas vratiti izvorima. Utoliko je taj susret, kao što misli Petrov, na neki način povratak u civilizaciju. Postavljalo se čak pitanje hoće li Milanović doći na konzultacije k predsjednici.

Došao je, ali nije se pristojno pozdravio.

Nije, kao da ga nitko nije naučio pozdraviti kad uđeš u tuđu kuću. Tada je već otišao američki imidž-maker kojeg su platili da ga uči normalne stvari. Milanović može misliti o predsjednici što god hoće, ali to mu je toliko naškodilo, i njemu i njegovoj partiji koja je sad više partija sljedbenika. Svakog mislećeg eliminirali su ili ušutkali, pa i najistaknutijeg, predsjednika Glavnog odbora. Vlastita partija došla je političke glave i samu Margaret Thatcher, partija je sredila i Tonyja Blaira koji je 1997. dobio dvotrećinsku većinu. Stranke su te koje moraju i po našem Ustavu biti demokratski ustrojene, ali nisu.

Djeluju li onda stranke protuustavno?

Kad smo za predsjednika Josipovića radili nacrt ustavnih promjena, napravio sam nacrt ključne reforme: da šefove stranaka biraju kolegijalna tijela stranke po unaprijed propisanom postupku. Opći su izbori u stranci cezaristička diktatura, lijepa opsjena. Na prvim izborima po sistemu jedan član – jedan glas Milanović je imao protukandidata, poslije je rečeno da to ionako nema smisla. Kolektivna tijela stranke po ovom prijedlogu odlučivala bi o izbornim listama i o financijama, dok je sad sve u rukama šefa. Još nisam vidio prijedlog reforme Davora Stiera, to bi mogao biti prilog demokratskoj atmosferi, ako Stiera ne izbace čim to pročitaju.

Kako komentirate ulogu Mosta i Bože Petrova?

Oni zastupaju ideju konsenzualne demokracije gdje su ljudi dobri pa prevladaju svoja neslaganja i zajednički odlučuju. Ta ideja živi kroz povijest, ali vrlo često služi kao paravan za diktatorske režime. Jer, ako ljudi koji imaju vlast počnu pisati kako bi se organizirala konsenzualna demokracija, dobijete samoupravni sustav kakav je Kardelj napisao s različitim izmišljotinama, pluralizam samoupravnih interesa, a Partija je nadzornik. To što Petrov zastupa utopija je koja ne može funkcionirati.

Ali, u Njemačkoj velika koalicija dobro funkcionira.

Velika koalicija nešto je sasvim drugo nego konsenzualna demokracija, ovo što su oni sad razradili, ti ćeš, Zoki, biti dvije godine pa će doći Tomica, to jednostavno ne može funkcionirati. Najbolji primjer toga je Most koji je rekao: “Mi smo skupina neovisnih osoba koje samostalno odlučuju i ne ovisimo jedni o drugima”. Ta je priča raskrinkana kad su posegnuli za sredstvima iz arsenala Komunističke partije i izbacili Prgometa. I HDZ izbacuje svoje, Jadranku Kosor, SDP je izbacio svoje, Aleksandru Kolarić, obje vrlo važne političke osobe. Oko Mosta se pokazalo da cijela ta ideja neovisnih, dobronamjernih pojedinaca ne funkcionira, kako možete izbaciti čovjeka iz tijela koje ne postoji ili nećete reći tko je u njemu. A mogli su puno napraviti, mogli su biti ključan faktor u koaliciji, ali da su preuzeli funkcije i odgovornost.

Josip Leko uvjeren je da on treba sazvati sjednicu Sabora.

Onog trenutka kad je prekinuo sjednicu, on je stvar vratio u ruke predsjednice. Prema Ustavu Leko nema ovlasti da vodi konzultacije i formira većinu, to može samo predsjednica, on nema te ovlasti, a njegovo je predsjedavanje Saborom prestalo. Ne bi bilo loše da ga predsjednica obavještava, ali ona može sazvati tu sjednicu.

I Milanović je rekao da neće prepustiti vlast privremenoj nestranačkoj vladi.

Rekao je tu jednu nedopustivu stvar, a onda su precizirali da neće prepustiti prostorije. Nakon toga se povukao rekavši da će tražiti mišljenje Ustavnog suda koji je toliko puta napadao, a i sad mu se omaklo da Ustavni sud nije potreban. Ovo, mi ćemo se zabarikadirati i nikoga nećemo pustiti unutra, to je na granici kaznenog djela, samo nije rekao kako se misle suprotstaviti. A ovo drugo politički je spin, jer on najbolje zna da će Ustavni sud biti vrlo brzo nesposoban djelovati. Ustavno sudstvo napada državnik Orban, to rade u Poljskoj, smjenjuju ustavne suce, stvari se na jedan ružan način vraćaju u originalno stanje, jer Poljska nije bila demokracija ni prije Drugog svjetskog rata, kao ni Mađarska, kao ni Hrvatska. I namjerno se stvara atmosfera da narod treba vođu. I Karamarku se stalno nešto omakne što pokazuje da ne drži do zakona, da se ne želi konzultirati. Sad kaže: “Pa što onda ako dokument nije klasificiran, nećete ga objaviti”. Nego što! Karamarko polazi od onoga da je sve zabranjeno osim onoga što je izričito dozvoljeno. Jednom je rekao da se na branitelje zakoni ne odnose, što je apsurdno. S takvim radikalnim izjavama, najavom lustracije i slično, ipak nije uspio.

Na izborima se pokazalo da ljudi ne žele velikog vođu, nijednog.

Da, čini se da ljudi prepoznaju što je veliki vođa, ali kultura je na niskoj razini pa se spinovi puštaju nekažnjeno. Kotromanović je letio na Lošinj za 28 tisuća kuna privatnim avionom. Premijer kaže da je Kotromanović na putu u SAD-u pa ga ne može pitati. Pa Peđa Grbin kaže da što ako su se Milanović i Kotromanović u Saboru pozdravili s “daj pet” zato što je Kotromanović u Americi nabavio oružja u vrijednosti više milijuna dolara. Idućeg dana Ministarstvo obrane kaže da to nije istina!

Čudno je što ljudi koji bi to trebali znati kažu da “podrška većine” koju mora imati mandatar ne znači 76 potpisa. Može li se to na ikoji drugi način tumačiti osim tako da onaj kome predsjednica daje mandat mora imati većinu?

Kako je napisano, ne može se nikako drukčije tumačiti jer se to upravo i htjelo. Moguće bi bilo drukčije regulirati, da mandat dobije tko ima najviše mandata ako i nema većinu. Ali, nije se htjelo tako regulirati jer se htjelo eliminirati šefa države iz bilo kakvog utjecaja na imenovanje vlade. Prije toga je predsjednik Republike imenovao vladu, a Sabor samo potvrđivao. To je opasno jer se predsjednica u izbornoj noći zaletjela i čestitala relativnom pobjedniku, ali to se moglo potpuno promijeniti i bila bi svađa. Cijela stvar počela je prije izbora jer su pretpostavljali u SDP-u da će HDZ imati relativnu većinu i da će predsjednica jedva čekati da da mandat Karamarku. Sad bi već Milanoviću odgovaralo jer sad on ima više. To je normalno, velik broj stručnjaka vezan je za pojedinu opciju, normalno se javljaju odvjetnici HDZ-a i odvjetnici SDP-a, pitanje je samo mogu li oni prevariti narod. Valja podsjetiti da su se svi vodeći engleski pravnici iz vremena Henrika VIII. složili da Ann Boleyn treba skinuti glavu. Profesora je malo, ustavnih stručnjaka puno. Zato sam želio uspostaviti na fakultetu centar ustavne znanosti koji bi se uvažavao kao objektivan tumač Ustava. Nije uspjelo, a nitko nije mogao slutiti da će znanost biti do ove mjere potisnuta, posebno društvene znanosti. 

>> Predsjednica ne samo da može nego i mora raspisati izbore 

>> Provodi li se projekt "gašenja" Ustavnog suda i što bi se dogodilo da ga se ukine?