I nakon smrti Vesna Krmpotić je most između kulture

U Beogradu je nedavno umrla velika i važna hrvatska pjesnikinja i prozaistica Vesna Krmpotić. Bila je dugogodišnja članica Društva hrvatskih književnika, ali i Hrvatskog društva pisaca, dobitnica uglednih hrvatskih literarnih nagrada, sudionica Svjetskog kongresa PEN-a koji se ratne 1993. godine održavao u Dubrovniku i na Hvaru, ali i autorica koja je posljednjih desetljeća u svojim brojnim knjigama slavila nauk Sai Babe za kojeg je tvrdila da je od svih ljudi koje je upoznala najbliži Isusu.

“Bog je isti, jedan te isti” uporno je ponavljala plodna književnica koja je u socijalističkoj Jugoslaviji 1988. godine izazvala pravu senzaciju objavom memoarske knjige “Brdo iznad oblaka” u kojoj je potresno, ali bez patetike opisala borbu za život teško oboljelog sina. Bila je to knjiga koja se na iznimno izravan i osoban način bavila duhovnošću otvarajući brojna pitanja koja su u tada već umirućem jednopartijskom društvu otvarala brojne tabuizirane teme. Ovaj roman Vesne Krmpotić doživio je brojna domaća izdanja i nije mi jasno kako to da nije postao svjetski bestseler duhovne i memoarske literature jer ima sve atribute svjetskog bestselera nulte kategorije.

Iako je živjela u Beogradu i bila udana za jugoslavenskog diplomata, ova rođena Dubrovčanka nikada nije prekidala veze s Hrvatskom, a ako sam u pravu, u samom središtu Zagreba je imala i stan. Kada su veze između Hrvatske i Srbije zbog rata bile u prekidu, Vesna Krmpotić čak se kandidirala za jedno od vodećih mjesta u Društvu hrvatskih književnika obrazlažući to potrebom za ponovnom uspostavom dijaloga između dvije susjedne kulture.

Treba nam makar viseći most dijaloga, izjavila je tada za Večernji list. Vesna Krmpotić pokopana je u Beogradu na Novom groblju (bio je prisutan i predsjednik DHK Đuro Vidmarović), a posebnu dimenziju njenom fizičkom odlasku daje činjenica da je misu za pokojnu književnicu u beogradskoj katoličkoj crkvi sv. Antuna Padovanskog (koja ima pomalo krivi toranj visok 52 metra i djelo je najvažnijeg slovenskog arhitekta Jožeta Plečnika koji je ovaj posao dobio na preporuku Ivana Meštrovića) vodio franjevac Leopold Rochmes. Rochmes je generalni vikar Beogradske nadbiskupije i katedralni župnik crkve sv. Antuna Padovanskog koja pripada doista čuvenoj franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Tako je velika književnica ispraćena misom u crkvi koju resi i Meštrovićev brončani kip sv. Antuna Padovanskog usred Beograda barem simbolički poručila da je ona i dalje i nakon fizičkog odlaska makar krhki viseći most između kultura, i to ne samo hrvatske i srpske, ali i još važnije, između različitih religija koje bi ljude trebale povezivati, a ne razdvajati. Religija koje bi poticale na uzajamnost i dijalog, a ne na separaciju i mržnju.