Josip Broz Tito spada u vodeće diktatore 20. stoljeća koji su uživali u luksuzu. O tome je prije deset godina izašla knjiga na engleskom jeziku pod nazivom „Dictator Style“ i u podnaslovu „Lifestyles of the World’s Most Colorful Despots“.
Knjiga je izašla u SAD-u, a u njoj su redom svoje mjesto našli Porfirio Diaz, Vladimir Lenjin, Josif Staljin, Benito Mussolini, Adolf Hitler, Tito, Francisco Franco, Juan Peron, Nicolae Ceauşescu, Joseph-Desire Mobutu, Ferdinand Marcos i njegova supruga Imelda, Idi Amin, Jean-Bedel Bokassa, Saddam Hussein, Manuel Noriega i (!) Slobodan Milošević. Šteta, u tu grupu svakako spada i upravo preminuli Fidel Castro.
Svima njima, bez obzira na ideologiju, jedno je bilo zajedničko – krajnje luksuzni život i razbacivanje novcem i imetkom, dok su im zemlje i narodi bili krajnje osiromašeni i u ratovima uništeni te u diktaturama porobljeni. Tito je u njoj dobio primjereno mjesto, samu sredinu knjige koja je fino ukrašena primjerenim fotografijama, kojoj je naslovnica u leopardovoj koži, a na zadnjoj stranici Tito opet u sredini. I sve fino društvo s kojim se Tito za života zabavljao, posjećivao, ugošćavao i gostio, iako su neki od njih bili poznati kanibali. No ništa novoga, ako ćemo objektivno, jer se za Tita odavno znalo da voli luksuz, još dok nije ni sanjao da će jednog dana osvojiti vlast. Još je u mladosti volio nositi skupocjena odijela, a zlatni sat posjedovao je već 1926. godine, kada je u brodogradilištu u Kraljevici ostao bez posla, dok je skupocjeni prsten s dijamantima golublje boje nosio još od 1938., kada je bio samo jedan od više moskovskih kandidata za generalnog sekretara CK KPJ, koja je tada imala jedva 2000 više gladnih nego sitih članova. I povrh svega, “raspadala se i cijepala”. Nakon Drugog svjetskog rata Tito je imao cijelu Jugoslaviju koju je obilato koristio za svoje luksuzne hirove. To što se država polako raspadala bilo je manje bitno.
Ako je Tito kao besprizorni sindikalni povjerenik već mogao imati zlatni sat ili briljantni prsten samo kao jedan od kandidata za šefa partije, zašto današnji članovi SDP-a, kojima je Tito životni idol, ne bi mogli spavati po zagrebačkim luksuznim hotelima, zašto ne bi mogli trošiti na skupe bakanalije, razbacivati se skupim ručkovima i večerama, kako je to običavao njihov donedavni vođa Zoran Milanović? Pa ako je Tito bio toliko napredan u svojim ranim danima, zašto partija danas ne bi pokazala koliko je moćna kad može plaćati sobe svojim delegatima u zagrebačkom luksuznom Westinu? Kao što je Milanović bježao od saborskih klupa još u počecima, uz opravdanje da mu dulje sjedenje pravi probleme s preponama, tako sada partijska bratija svoje luksuzno noćenje pravda potrebom za predahom i punjenjem baterija pred životno važnim partijskim sjednicama!
Da, puno više od samog izbora radnih tijela SDP-a i njihovih imena ljudima je zazvonio podatak da gospoda partijski delegati vole skupe zagrebačke krevete. I to ne samo u ovoj, subotnjoj prilici, nego to rade već dulje vrijeme.
I kad se nađu s prstima u pekmezu, kad ih novinari prozovu, tada se vade na splet slučajnih okolnosti, pa onda jedni tvrde da već dulje imaju dogovorene popuste, drugi pak da nije bilo drugdje mjesta jer da su zagrebački hoteli puni zbog Adventa u Zagrebu, pa do toga da to ipak nije skupo, i svakakve se floskule nalaze i čuju, kao što su i inače u SDP-u prvaci u proizvodnji floskula svih vrsta.
Kakav je problem delegatu Hajdukoviću da u jednom danu dođe iz Zagreba u Osijek i vrati se? Kakav je problem vožnja od dva sata u jednome pravcu? Ili bilo kojem drugom delegatu? Ili dolazak avionom koji je ukupno opet jeftiniji?
To čak nema veze ni sa SDP-om, to vrijedi za sve stranke. Kako voditi državu ako se ne zna odgovorno ponašati prema novcu? Treba li podsjetiti odakle se najviše financiraju stranke? Iz državnog proračuna! Tko ga puni? Porezni obveznici!
I onda nam se smiju u oči i prodaju maglu, muda pod bubrege, floskule? Privatnik s takvim poslovanjem odavno bi propao!
Koliko njih u SDP-u ima staža u realnom sektoru? A koliko ima samo partijski staž ili u javnom, državnom sektoru?
To je tipično salonsko ljevičarenje, gdje se članstvu i biračima prodaju floskule o društvu svih jednakih, o brizi za radništvo i siromašne, ali oni su ipak jednakiji. Ovakvi ljudi ne znaju stvarati nove vrijednosti, samo trošiti, i to ne svoj novac.
I nakon Tita – Tito!
Tito je genijalac! Hajde sada malo lajte na njega pa onda dublje zaronite u kontejner za smece u potrazi za hranom.