Koga slušati u vukovarskoj drami, emocije ili zakon? U ovom je trenutku na to pitanje, kad je o argumentima dviju strana riječ, nemoguće jednoznačno odgovoriti. Ako smo pravna država, zna se, odgovor je samo jedan. Zakon se mora provoditi. Nema se što razgovarati o nasilju za koje nitko nema izgovara pa mu osobito Vukovar kao mjesto u kojem je nasilje iskazalo svoje monstruozne oblike, ne bi nikad smio biti izgovor.
Prava srpske manjine baš zato što je riječ o manjini zaslužuju posebnu pažnju. S druge strane, tko se uopće usuđuje raspravljati o opravdanosti i dopustivosti emocija one hrvatske manjine koja je podnijela vukovarsku žrtvu pa i njezina iracionalnoga otpora ćirilici koja se, ni kriva ni dužna, doživljava kao simbol svega proživljenog zla. Vukovarci nisu poput manjina potencijalna žrtva, nego su od 1991. stvarna žrtva pa i poslijeratnog odnosa prema Vukovaru. Dakle, ispravan je i emotivan i pravni pristup, i na tomu inzistiraju i vlast i prosvjednici.
U kakvu budućnost to vodi Vukovar? U Vukovar – policijski grad. U kojem će država na braniteljima i mučenicima vježbati pravnu državu. Zar je to jedino što država može ponuditi Vukovaru? Je li to u interesu srpske manjine u Vukovaru, je li to u interesu ijednog Vukovarca, je li to u interesu pravne države? Kakvog smisla ima takva vladavina prava u kojoj će svako malo jedni iživljavati svoj inat na drugima. U tim okolnostima i nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru nije ništa drugo nego besmisleno nasilje.