Gotovo da se još nije stišao HSLS-ovski zov “Budiša, vrati se”, a odjeknuo je poziv Ive Sanadera Budiši na ručak. Dok se na stranački zov Budiša oglušio i otklonio povratak u žuto jato, na premijerov se odazvao pa su, dok objed valjda još nije niti završio, krenula nagađanja, predviđanja i gatanja o Budišinu povratku ne samo u politiku nego i o mjestu na koje bi se u nju vratio. On sam, pak, ostao je mučaljiv, distanciran i zapreten, kakav je bio i dotad. Kao i sve vrijeme otkako je otišao iz politike te počeo okopavati kupus i uzgajati krumpir. Slično je odšutio i premijer, osim kurtoazne izjave da je Budiša “potreban hrvatskoj politici”.
Čak ako se Budiša u politiku i vrati, to neće poništiti pitanja: Je li Budiša potreban politici? Je li politika potrebna Budiši? Čak ako je jedna od pretpostavki za razlog Sanaderova poziva na ručak i osnovana, ostaje upitnim koliki je mogući učinak toga razloga. Jer, ako je Sanaderu Budiša potreban da preko njega dodatno legitimira nacionalitet svoje politike, pitanje je koliko to može biti politički probitačno. Ne zato što bi Budišino hrvatstvo samo po sebi bilo upitno, nego zbog javnog dojma toga hrvatstva. Budiša bi sada kao trebao svojom nazočnošću i privolom legitimirati hrvatstvo desnog centra! Nakon što je nekoliko godina legitimirao “nacionalni kurs” lijeve koalicije Ivice Račana, sada bi trebao legitimirati “nacionalni smjer” Ive Sanadera! To bi doista bio jedinstven slučaj da jedna te ista osoba u samo nekoliko godina legitimira dvije nominalno različite politike! Nakon Budišine političke eutanazije to bi mogao biti njegov etički samomor.
Vrati li se Budiša u politiku da bi bio podrška HDZ-u, sam će srušiti i svoj posljednji slavoluk, kojim ga se slavi kao posljednju moralnu vertikalu hrvatske politike. Nakon što je istanjio i potrošio svoju političku karizmu, nije sigurno da u moralno indiferentnoj politici nekome uopće treba netko kao Budiša. U našoj politici vrijedi načelo: “Tko ne može naučiti letjeti, naučite ga da pada.” Budiša se i sam mogao osvjedočiti u to, unatoč tome što mu mnogi i danas prijetvorno sugeriraju – “i pad je let”. S prorajtanim HSLS-om, s dva izgubljena izbora za predsjednika države te nakon katastrofalnog ishoda “nacionalne pomirbe” s Račanom, moglo se uvjeriti kako se brzo potrošila Budišina popudbina koju je kao mladi politički lider ponio iz 1971. Ta je karizma bila nedovoljna da postane predsjednikom za života Franje Tuđmana, ali je možda mogla nakon njegove smrti. Mogla je – a nije! Da Budiša nije tada u pojednostavnjenom pučkom pamćenju netom zaveden kao netko tko je “na vlast vratio komuniste”, možda bi nešto poslije i pobijedio Stipu Mesića.
Budiši desni ne mogu oprostiti Račana “i njegove komuniste”, a lijevi što se u koalicijskoj vlasti durio kao stalno nezadovoljna “vlaška mlada”. Desni ga krive da je izdao samoga sebe, a lijevi da je izdao njih. Ni jedni ni drugi ga ne trpe niti im on treba. Kao što nisu žalili kada je razočaran, a možda i s pravim razlozima iz politike otišao, neće se niti radovati ako se možda bez pravih razloga u nju vrati. U hrvatskoj je politici probitačnije imati manjak političkih principa nego višak političkog talenta.
Budiša je imao višak političkih principa. Jedan je prekršio, a to mu nije oprošteno. Jer da jest, danas bi vjerojatno bio predsjednik države, a ne dokoni penzioner kojega vabe da se vrati u politiku. Što i ne čudi jer pošten je čovjek kao barjak potreban svakoj politici. Odluči li se u nju vratiti, Budiša će u njoj biti na novom početku, sasvim drukčijem nego kada je s političkog karizmom u nju u osvit višestranačja ušao. Bez nekadašnje političke baštine on, “prepolovljen”, u politici može biti samo pošten čovjek, a pošten je čovjek, čini se, uvijek početnik.