Neodlučnost, razvodnjenost, populizam, reagiranje od slučaja do slučaja glavne su kvalifikacije kojima se može opisati prva godina mandata Plenkovićeve Vlade. Osim naslijeđene porezne reforme s kojom je posve slučajno otvorila mandat, a sada je i sama buši, te Agrokora, koji se neplanirano srušio u državno krilo, Plenkovićeva se Vlada u svojoj najproduktivnijoj godini uglavnom bavila vlastitim opstankom. Na vrhuncu popularnosti premijer je promijenio nepouzdanu metkovsku ekipu iskusnijim HNS-om, zarotirao vlastite ministre i to je zasad sve. Umjesto da se uhvati u koštac barem s jednim ili dvama uzrocima općeg zaostajanja društva i ekonomije, Plenkovićeva Vlada utonula je u povijesni glib zakvačivši se na ljepilo marginalnih skupina.
Povoljne okolnosti
Dobra turistička sezona dogodila se neovisno o Banskim dvorima, ulazak u EU pogurao je izvoz, projekti koji se solidarno financiraju iz europskih fondova investicije. Zadnja godina Milanovićeva mandata, Oreškovićev eksperiment i ovogodišnje Plenkovićevo hvatanje konaca u zemlji tri su najbolje godine za hrvatske javne financije jer su se političari bavili sobom pa nisu stigli potrošiti višak prihoda koji je došao s rastom BDP-a. Nitko ozbiljan neće reći da je zakasnjeli oporavak gospodarstva rezultat promišljene državne politike nego samo rezultat povoljnih okolnosti u okruženju. Zakopana u rovove Drugog svjetskog rada, Hrvatska se zadnja izvukla iz recesije, a kad se to i dogodilo, raste upola sporije od ostalih tranzicijskih država. Stoga valja još jednom citirati nekoliko ključnih rečenica iz zadnjeg izvješća Europske komisije za Hrvatsku:
“Skromni izgledi za rast i dalje su ključan izazov za hrvatsko gospodarstvo. Dugotrajno spori rast produktivnosti i niska i opadajuća iskorištenost ljudskog kapitala smanjuju dugoročne izglede za rast. Procijenjena stopa potencijalnog rasta za Hrvatsku trenutačno iznosi jedan posto, što je niže nego za ostala sustižuća gospodarstva. Realni je BDP posljednje dvije godine rastao iznad te stope i predviđa se da će u kraćem roku gospodarstvo i dalje rasti iznad svog potencijala. Međutim, u srednjoročnom razdoblju očekuje se da će se gospodarstvo vratiti na svoj dugoročni potencijalni rast. Time će se usporiti proces konvergencije i dinamika uklanjanja makroekonomskih neravnoteža.”
Stručnjaci Europske komisije potom zaključuju da će za poboljšanje tog dugoročnog scenarija biti potrebna odlučna provedba strukturnih reformi. Po tko zna koji put treba podsjetiti da je problem u pravosuđu, korupciji, sustavnoj negativnoj selekciji, prenormiranosti, institucijama, temeljnim pretpostavkama koje mora osigurati država. Posljedica svega je da će do kraja ovog desetljeća Hrvatsku preteći i Bugarska te ćemo od druge najrazvijenije tranzicijske države s početka devedesetih godina prošlog stoljeća postati najlošija.
Ovdašnja je politika odlučna jedino u političkoj trgovini i cementiranju zatečenih struktura i privilegija, a sve drugo pliva uz ili niz struju, ovisno koji vjetar zapuše. Dakle, što će nam novoga donijeti jesen? Možda će u resor zdravstva zasjesti novi ministar, a možda i neće, možda će zakon o porezu na nekretnine promijeniti ime, a možda i neće, možda ćemo od Crnogoraca otkupiti našu kurikularnu reformu, a možda i nećemo, možda će država okupiti Inu od MOL-a, a možda i neće...
Otkako je ušao u Banske dvore, u zatvorenim i upućenim krugovima govori se da doktor Milan Kujundžić neće dugo ostati ministar zdravstva i da mu stranka i premijer traže zamjenu. I on sam tako se ponaša i na sve što ga se pita uz smiješak odgovara: “Sve će biti dobro.” Kako će država sanirati četiri-pet milijardi kuna zdravstvenog duga? Kako će izbjeći da se stvaraju novi dugovi, ne govore ni premijer ni njegov ministar. Hrvatski bi BDP ove godine mogao rasti oko tri posto, odnosno oko deset milijardi kuna, što i ne bi bilo loše da upravo tih deset milijardi ne odlazi na plaćanje kamata. No, nitko nikad neće izračunati koliko je u istoj toj godini nestalo ljudskog kapitala? Ove školske godine u prvi razred osnovne škole upisalo se oko 2100 prvašića ili 85 razreda manje nego prošle školske godine. Razmjeri ekonomskih migracija kojih, osim Istre, nije pošteđena ni jedna druga hrvatska regija, uključujući glavni grad, veći su nego s početka dvadesetog stoljeća!
Prvi val ekonomskih migranata obuhvaćao je ljude koji u svojoj zemlji nisu našli posao, no sad za njima odlaze mladići i djevojke koji nemaju egzistencijalnih problema, ali ovdje ne vide perspektivu za sebe. Mladu hrvatsku državu napuštaju djeca rođena devedesetih godina prošlog stoljeća koja nemaju veze ni s kakvim totalitarizmima niti mogu shvatiti da se neko društvo može tako duboko raskoliti, ovisno o tome na čijoj su se strani borili njihovi djedovi u Drugom svjetskom ratu. Za razliku od Slovenije, Češke ili Slovačke, koje su uspjele zaposliti svoje stanovništvo i privlače nove radnike sa strane, hrvatsko društvo bilo je i ostalo jedino magnet za povijesne kontroverze i marginalce.
‘Samo da nije Milanović’
Prema najavljenoj raspodjeli javnog novca, dva najjača Plenkovićeva ministra ne dolaze iz gospodarskih resora, nego su to ministri obrane i branitelja. Za potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić, koja je nešto počela prtljati s parafiskalnim nametima i stala, Agrokor je reforma svih reformi. Cijela operacija “spašavanja” Agrokora čista je kopija dosadašnjeg Todorićeva poslovnog modela “založi, zaduži, zateži s plaćanjem”, tako da u tom koncernu nema ni r od reformi. Ekonomistica koja se godinama zalagala za odmicanje države od ekonomije na kraju je prva državu gurnula u eksperiment kakvog se ne bi postidjeli ni komunistički režimi o kojima domaći neoliberalni krugovi govore s puno podsmijeha.
Plenkovićevu Vladu u javnosti prate dva tipa razmišljanja – “samo da nije Milanović” i “važno je da ne naprave veću grešku”. Prvi je stav uvriježen unutar desnog biračkog spektra kojemu je sve bolje od Zorana Milanovića i “komunjara” te im nije bitno je li HDZ doveo u Banske dvore ultradesnog Tomislava Karamarka, crvenog Ivana Vrdoljaka, nepoznatog Oreškovića, “bruxelleskog” Plenkovića ili koga šestog. Pragmatičnijim poslovno-ekonomskim krugovima, kojima je lijeva koalicija zapaprila s konverzijom i porezima na kapital, Plenković je, slično kao i Orešković prije njega, donio predah: niti on dira njih niti oni diraju njega. Od svih HDZ-ovih ministara poduzetnici najviše strahuju od Tomislava Tolušića jer ne znaju gdje će ovaj otkriti salmonelu ili pokvareno meso i rastrubiti na sve strane. Ekonomsko-poslovne krugove ne zabrinjava što Plenkovićeva Vlada zapravo i ne radi ništa, sve dok vladajući ne naprave neku krupnu pogrešku. Pogreška bi, na primjer, bila zadužiti se tri-četiri milijarde eura kako bi se otkupila Ina, pa je u usporedbi s time angažiranje stranih konzultanata, na koje će otići deseci milijuna državnih kuna, sitnica zbog koje se ne treba previše uzbuđivati. Pogreška bi bila i znatnije povećanje rashoda kojima bi se već ušlo na sklizak teren.
Promatra li se Vlada kroz snagu i utjecaj pojedinih ministara, vojnik Damir Krstičević istaknuo se kao njezin najjači član, budžet će mu u iduće tri godine skočiti za petinu, a budući da će taj novac otići za uvoznu opremu i naoružanje, domaća ekonomija od njegova nabujalog budžeta neće imati nikakve koristi. Po političkom svjetonazoru populist, a po ekonomskom etatist, Goran Marić posve je zagospodario državnom imovinom pa vjerojatno ni premijer Plenković ne zna kakvu mrežu Goran Marić plete sa svojim stručno-domoljubnim kadrom.
Javna poduzeća bila su i ostala najslabija karika hrvatske ekonomije, a svaki drugi od 50 tisuća u njima zaposleni stranački je kadar, stare uprave javnih poduzeća već dvije godine čekaju odluke o smjenama, nove se teško usuglašavaju u stranačkim konzultacijama.
Usporavanje ekonomije ne predviđa nam samo Europska komisija nego i hrvatska Vlada, čije trogodišnje smjernice pokazuju da bi u zadnjoj godini njezina mandata rast mogao biti pola postotnog poena niži nego u ovoj. Tri godine su puno da bi netko danas mogao sa sigurnošću reći što nas čeka, no sve moguće usporedbe s drugima pokazuju zaostajanje po produktivnosti, efikasnosti, kvaliteti javnih usluga, brzini donošenja odluka, investicijama. Omču oko vrata predstavlja i previsok javni dug, zbog kojega Hrvatska u eri povijesno najjeftinijeg kapitala u svijetu nije mogla povećavati javnu potrošnju, nego je morala štedjeti dok su drugi ulagali ili smanjivali poreze te na taj način poticali rast vlastitih ekonomija.
Što donose izbori u Njemačkoj
Jesen dakle donosi status quo u ekonomiji, nešto veći rast cijena nego što smo ga imali prošle godine te moguće je, odluku o pristupanju eurozoni, koja se u našim uvjetima više može doživjeti kao simbolička gesta nego ozbiljna namjera. Čak i da savjesno prione poslu, Hrvatska neće zadovoljiti uvjete za uvođenje eura ni narednih deset godina, a pitanje je hoće li nam euro ikad biti i ponuđen budući da bi se nakon završetka parlamentarnih izbora u Njemačkoj Europska unija mogla i institucionalno prekrojiti u zajednicu razvijenih i neperspektivnih članica. Hrvatska se sa svojim ekonomskim ostvarenjima, ali i po političkoj orijentaciji, sidri na europskom začelju te čeka da jednog dana u Europsku uniju uđe neka od bivših jugoslavenskih republika kako bi dobila društvo i štofa za nastavak balkanskih ratova.
Ovako kako je predložen porez na nekretnine šećerna je vodica u odnosu na ostale reforme s kojima bi ove jeseni premijer Plenković morao izaći, no nitko još ne zna hoće li on to i učiniti. To je prije svega zaoštravanje uvjeta za odlazak u mirovinu, uvođenje imovinskog cenzusa u ostvarivanje socijalnih prava, nadoplata za bolničke i zdravstvene usluge, zatvaranje bolnica, smanjenje broja zaposlenih u opustošenim školama, privatizacija državne imovine. Stane li Andrej Plenković na čelo kurikularne reforme, možda bi i naš školski program napokon mogao uhvatiti korak sa školskim programima drugih zemalja.