I pola stoljeća nakon smrti Che je simbol revolucije, ali i pop-ikona

Čim je dotaknula zglob, pila za metal probila je kožu i počela razdvajati šaku od ostatka ruke. Krvi nije bilo previše. Tijelo koje je ležalo na stolu školske učionice u zabačenom bolivijskom selu La Higuera već se bilo napola ohladilo, krvotok više nije funkcionirao. U samo nekoliko minuta obje su šake bile otpiljene i zamotane u krpe kako bi ih vojnici ponijeli sa sobom...

Opis je to krajnjeg čina egzekucije Che Guevare, legendarnog revolucionara kojega su bolivijski vojnici pod vodstvom Felixa Rodrigeza, agenta američke CIA-e, smaknuli prije točno pola stoljeća, 8. listopada 1967. godine. Iako je i za života bio poznat, Che se tek nakon smrti pretvorio u ikonu revolucija diljem svijeta, prepoznatljiv lik koji ljevičari, od socijalista do marksista, drže nenadmašnim borcem za slobodu i socijalnu jednakost.

Motorom obišao kontinent

Iako Che Guevaru svi povezuju ponajprije s Kubom i činjenicom da je on uz Fidela Castra bio vodeći čovjek kubanske revolucije i vođa svrgavanja Batistina režima u Havani, Che je Argentinac.

Rođen je u Rosariju, gradu u srednjoj Argentini, oko 3000 kilometara udaljenom od Buenos Airesa, a roditelji su mu bili prosječni pripadnici tadašnje srednje klase. Otac Ernesto imao je vrlo izražene ljevičarske ideje pa je malog Ernestita od malih nogu učio poeziji, ali i djelima ljevičara, od Jean-Paula Sartrea do Lenjina i Marxa.

Završetkom srednje škole Ernesto Guevara odlazi u Buenos Aires gdje na tamošnjem sveučilištu završava studij medicine. Tijekom studija, zajedno s kolegom Albertom Granadom, motociklom je prošao na putu dugom 8500 kilometara gotovo cijeli južnoamerički kontinent. I to je bio svojevrsni okidač da se do tada mirni student ljevičarskih pogleda na svijet pretvori u buntovnika koji je spreman uzeti oružje u ruke i povesti revoluciju.

– Siromaštvo i bijeda na koje sam nailazio u ruralnim dijelovima Perua, Bolivije i gotovo svih južnoameričkih zemalja otvorili su mi oči. Postalo je jasno da se situacija može promijeniti samo oružjem, kada se svrgnu diktatori koji vladaju latinoameričkim zemljama – ustvrdio je Che u jednom intervjuu.

Po završetku studija odlazi u Meksiko gdje u tamošnjem glavnom gradu dobiva posao liječnika u lokalnoj bolnici. Upravo u Meksiku prvi put dolazi u dodir s Raulom Castrom koji ga “spaja” sa svojim bratom Fidelom, vođom gerilske grupe koja se pripremala za svrgavanje režima Fulgencija Batiste na Kubi. U vrlo kratko vrijeme Argentinac stječe veliko povjerenje braće Castro i ostalih kubanskih revolucionara i, kao čovjek jasnih socijalističkih ideala, ali i odličan govornik, postaje jedan od vođa cijelog pokreta, dijeleći taj položaj s Fidelom, Camilom Cienfuegosom i Abelom Santamarijom.

Krajem 1956. godine njih osamdeset i dvoje potajno isplovljava iz Meksika prema Kubi gdje podižu revoluciju. U prvim danima sukoba s Batistinim snagama većina revolucionara pristiglih iz Meksika je ubijena, no revolucija dobiva snažan zamah i pristupaju im stotine kubanskih seljaka. U manje od tri godine borbi Batistin je režim svrgnut, a upravo je Che vodio postrojbe koje su 8. siječnja 1959. oslobodile Havanu. Ernesto Che Guevara dobiva mjesta ministra industrije i ministra financija u novoj kubanskoj vladi, no postaje i zaštitno lice revolucije. S beretkom na glavi i kubanskom cigarom u ustima, trodnevnom bradom i zelenom vojnom jaknom prerasta u svojevrsnu ikonu svih revolucionara. Upravo je Che jedan od začetnika kubanskog izvoza revolucije, donoseći ne samo odluke da se kubanska vojska šalje u Afriku već i da Kuba sponzorira niz revolucionarnih pokreta u svim dijelovima svijeta. Iako je živio u relativnom luksuzu i zadovoljio sve osobne ambicije, Che se na Kubi relativno kratko zadržao. Manje od šest godina nakon svrgavanja Batistina režima prvo odlazi u Kongo gdje je neko vrijeme trenirao gerilske postrojbe, da bi se nakon nekog vremena vratio u Havanu. A potom definitivno nestao. Našli su samo njegovo pismo u kojemu je poručio kako je njegova misija na Kubi završena i kako odlazi podizati revolucije u ostatku Južne Amerike.

Smaknut u školi

Potajno je otišao u Boliviju s nekoliko desetaka pristaša nadajući se da će tamo ponoviti kubanski uspjeh po istom modelu. Međutim, to je bila kriva računica. Odziv campesinosa, odnosno bolivijskih seljaka na koje je Che računao, bio je nikakav, a Cheova postrojba trpjela je sve teže gubitke u okršajima s vojskom. Na kraju je Cheovu grupu okružila vojska u brdima Bolivije i nakon tri tjedna opsade uhvatila i legendarnog revolucionara. Iako je CIA imala namjeru sprovesti ga živog i suditi mu za primjer, bolivijski vrh države dao je nalog da ga se odmah ubije kako im ne bi pobjegao. Smaknut je sljedećeg dana u školi u La Higueri, a šake su mu odrezane i poslane u Havanu kako bi se Fidelu poručilo što čeka sljedeću grupu koju eventualno odluči poslati u izvoz revolucije.

U javnosti je to bio veliki gubitak za Kubu, no ne treba sumnjati da je samom Fidelu ovakav razvoj događaja odgovarao. Che Guevara bio je jedini koji je svojom popularnošću na Kubi nadmašio El Commandantea, a sada je i ta opasnost za Fidela bila uklonjena. Na Kubu su dopremili Cheovo tijelo, pokopali ga u mauzoleju sa svim počastima, ali i uklonili opasnost za stabilnost režima.
Popularan i za života među ljevičarima, nakon pogibije Cheova omiljenost doslovno je eksplodirala. Njegov lik na crvenim majicama nosile su tisuće mladih buntovnih ljudi diljem svijeta. Che je prerastao u ikonu iz jednostavnog razloga: dosljedno je provodio ono u što je vjerovao. Na vrhuncu svoje moći napustio je svoj položaj na Kubi i otišao se povlačiti po šumama i blatu Bolivije s puškom u rukama. Iako je Che zapovjedio cijeli niz zločina u prvim postrevolucionarnim godinama Kube, među kojima i smaknuće stotina nepoćudnih Kubanaca, cijeni ga se zbog njegove političke iskrenosti, egalitarizma, radikalizma, ali i volje da žrtvuje osobni boljitak za veći cilj.

Che Guevare je bio inspiracija cijelog niza pokreta i borbenih grupacija diljem svijeta. No paradoksalno, najmanje na južnoameričkom kontinentu. Kultni je lik među njemačkim ljevičarima, Che Guevarom su bili i inspirirani arapski ustanici. Uostalom, postoje snimke i kurdskih boraca u Kobaneu koji su u borbama protiv ISIL-a nosili majice s njegovim likom. Upravo je ta Cheova fotografija koju je 1960. snimio Alberto Korda danas jedan od globalno najprepoznatljivijih simbola. Poznat koliko i logo Coca-Cole ili zlatni lukovi McDonald’sa. I ne povezuje se više samo s revolucijom, već je postao komercijalni brend na kojemu zarađuju stotine tvrtki i proizvođača tekstila. Upravo ono čega se Che grozio.

Pedesetu godišnjicu smrti obilježavaju sada samo Kuba, Bolivija i Venezuela, dok ostatak južnoameričkog kontinenta, koji i dalje grca u relativnoj bijedi i socijalnoj nejednakosti, na nju ne obraća previše pažnje. Diktatora, u smislu kakvi su postojali sredinom prošlog stoljeća, više nema. No razlozi za revoluciju svakako i dalje postoje. I nitko ne želi pretjerano podsjećati na njih.

Sam Che danas je više pop-ikona nego simbol revolucije i borbe za klasnu ravnopravnost, no utjecaj imena i djela ovog argentinskog gerilca i dalje živi. Ne toliko jako kao prije tridesetak godina, no svakako živi i dalje, pogotovo među mladima i siromašnima.