I praksa i istraživanja pokazali duhovnu glad u pandemiji koronavirusa

Usprkos pandemiji, više od devedeset posto obitelj po župama Zagrebačke nadbiskupije zatražilo je ove godine blagoslov svoga doma. Informacija je to sa susreta kardinala Josipa Bozanića s arhiđakonima i dekanima Zagrebačke nadbiskupije, koju su nazočni svećenici definirali kao “zajedništvo koje se ponovno otkriva u obiteljskim zajednicama te svijest pripadnosti Crkvi i crkvenoj zajednici”, no ona bi trebala biti polazišna točka za istraživanja o duhovnosti u doba pandemije.

Što je, definitivno, zadatak Crkve u narednom razdoblju. Upravo je odluka mnogih, poput Zagrebačke nadbiskupije, da se usprkos pandemiji ne odustane od tradicionalnog blagoslova obitelji, nego da ga se prilagodi uvjetima i epidemiološkim mjerama, pokazala da je taj potez bio dobar.

Odnosno, da je duhovni element itekako važan u teškim prilikama, kao što su ove s koronavirusom. Među prvim istraživanjima o važnosti duhovnosti u doba krize – pandemije, ono je doc. dr. sc. Martine s. Ane Begić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i dr. sc. Miriam Mary Brgles s Odjela za sociologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta “Moralni izazovi i zahtjevi krizâ i patnje”, koje su rezultate prezentirale na ovogodišnjem 61. teološko-pastoralnom tjednu. Ustvrdile su da je “ova kriza pokazala našu žeđ za Bogom” te došle do rezultata da je 77,13 posto ispitanika reklo da ih je pandemija navela na preispitivanje životnih vrijednosti, dok je njih 22,87 odgovorilo niječno.

One su govorile i o duhovnoj boli kao egzistencijalnoj boli, koja se pojavljuje zbog gubitka smisla života i životnih nadanja, a očituje se kroz očaj, osjećaj napuštenosti i gubitak smisla života, što uzrokuje duboku bol duha, koja uključuje i fizičku bol. “Kršćanska tradicija ističe kako unatoč tome da se do određene mjere mogu istoznačno upotrebljavati riječi patnja i bol, tjelesna patnja ostvaruje se kad na bilo koji način boli tijelo, a moralna patnja jest, prije svega, bol duše.

Riječ je o boli duhovne naravi, a ne samo o psihičkoj dimenziji boli koja prati, kako moralnu tako i tjelesnu patnju”, pojasnila je dr. Begić. Problem “egzistencijalne frustracije” protumačila je kroz izostanak vjerske dimenzije u današnjoj kulturi, koja nudi razne neučinkovite supstituteza uklanjanje boli i patnje iz naših života.

Psihijatri i psiholozi već su utvrdili da je pandemija negativno utjecala na psihu ljudi i da se manifestira kroz depresiju i PTSP. No, kako veli dr. Begić, “kako bi čovjek postigao svojevrsnu uravnoteženost u životu potrebno je da dosegne sposobnost trpljenja, jer stresna situacija koja izaziva bol u kojoj se osoba nalazi mogućnost je da čovjek sazrijeva, i odrasta ako je spreman prihvatiti ju”. Stoga su mnogi prihvatili pandemijske uvjete života kao priliku za promjenu i preispitivanje postojeće ljestvice vrednota. Odnosno, u prilici da zbog pandemije izaberu stres, patnju i očajavanje nad samim sobom i straha od budućnosti, postoji izbor hrabrog suočavanja sa situacijom i premišljanje načina života.

Jer, svaka je kriza prigoda za preispitivanje i izlazak jači iz nje, pa dr. Begić veli da “čovjek mora živjeti u određenoj životnoj napetosti ako ne želi potonuti u apatiju” te da se u “egzistencijalnoj analizi otkriva se smisao patnje jer se otkriva da patnja smisleno pripada životu”, a “bit vrednote stava leži u načinu na koji se čovjek miri s nečim što se ne da izmijeniti”. Zapravo, u pandemiji smo, u smrti i patnjama tolikih ljudi, kako veli, naučili lekciju o krhkosti iskusili smo iz prve ruke najtragičnije lice smrti: osamljenost i odvojenost, fizičku i duhovnu, pa čak i mogućnost redovitog ukopa.

Sve to upućuje na prihvaćanje naše prolaznosti, kao i to da su život i zdravlje dar te nas, kako veli dr. Begić, “potiče da budemo mudriji i zahvalniji, a manje arogantni”. “Sve to ponovno nam doziva u svijest moć molitve zagovora. Tamo gdje evanđeoska bliskost nailazi na fizičku granicu, zagovor – utemeljen u raspelu – zadržava svoju nezaustavljivu i odlučnu moć, čak i ako se čini da narod ne živi po Božjem blagoslovu”, veli ona i dodaje da “samo u Kristovoj patnji možemo pronaći i osmišljenije osobne patnje.

I tu pronalazimo izvor žeđi za Bogom koja se očitovala u ovom vremenu pandemije”. Iskustva svećenika s blagoslova obitelji potvrda su teza ovoga istraživanja. A nadati se da će uslijediti nova, koja će još više produbiti ovu temu.