I Teslu bi, i Držića i Gundulića, hoće li nam grabežljivi Srbi ostaviti barem Thompsona?

Subota 5. veljače Što se dogodi kad pravaš zamijeni HDZ

Evo što se dogodi kad više nema HDZ-a. Ima pivopija koji će reći da su piva koja proizvodi Karlo Starčević u svojoj pivovari najbolja u Hrvatskoj, a kad bi se birao najbolji gradonačelnik u Lijepoj Našoj, možda bi i u tome mogao konkurirati kao prvi čovjek Gospića. Ne uzima gradonačelničku plaću, tim novcem stipendira studente, a uveo je i gradske stipendije za učenike i studente. Pripisuje mu se još cijeli niz zasluga, gotovo do ništice smanjio je veliki dug Gospića, ukinuo fiktivna radna mjesta, s velikom odlučnošću uspio je dobiti popriličan novac iz Europske unije, ulaže u infrastrukturu, a to se prije zbog dugova nije moglo, pritišće državnu vlast da pomaže u razvoju nerazvijene Like, osjetno se povećao natalitet itd. Podmetali su mu, pogotovo iz Zagreba, koješta, ali nisu ga uspjeli poljuljati. Pravaš je, starčevićanac, veliki vjernik koji vjeru promiče gdje god stigne, traži da djeca u vrtićima i školama imaju kršćanski odgoj i da pjevaju himnu. Ali malo ga ima u glavnim medijima, bit će zato što je primjer nesebičnosti, kreativnosti i uspješnosti i što je takoreći sam, bez potpore, pobijedio HDZ, bez kojeg je vlast u Gospiću dugo bila nezamisliva. Sam i s narodom.

Nedjelja 6. veljače Osim pravoslavlja, Tesla ništa srpskog nema

Što Hrvati vole tuđe! Prisvajaju Teslu koji je rođen i školovan u Hrvatskoj, u kojoj se, dakle, i formirao, a u Beogradu, u kojem su ga mediji ismijavali kao luđaka, bio je nekoliko sati. Te su mu Hrvati odlučili dati nacionalno značenje – hoće njegov lik imati na kovanici eura. Veliki znanstvenik, koji se ponosio svojim "svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom", slavio je i svoje hrvatske pretke. U Hrvatskoj nitko ne brani Srbima da Teslu smatraju svojim, premda osim pravoslavne vjere, srpskog baš ništa nema, a tako su, na primjer, mislili i u Matici srpskoj, koja mu je dvaput odbila molbe za stipendiju za školovanje po Europi. No ne samo toga velikog znanstvenika i izumitelja, Beograd bi htio i Ruđera Boškovića i Marina Držića i Ivana Gundulića, i velike hrvatske sportaše iz bivše države, i veliku Srbiju do crte Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica pa bi nama ostavili samo valjda Thompsona, ako i njega. U Hrvatima koji "svojataju" Teslu Srbi zacijelo vide sebe, jer su poznati po otimanju tuđih veličina, tradicije i teritorija, što su pokušali učiniti i krvavom agresijom devedesetih. Ali uvijek im u tom otimanju netko dade po gubici, ili Hrvati i drugi susjedi ili povijest.

Ponedjeljak 7. veljače Uništeno najljepše što je naš nogomet imao

Što je osuđeni kriminalac Zdravko Mamić učinio Dinamu, sad se može vidjeti i po onome što se događa u – Hajduku. Bilo bi zanimljivo čuti što Mamićevo vodstvo zagrebačkog kluba, kojemu je Međugorje svetište ne samo po Gospi nego i kao boravište zlikovca kojeg mora slušati, misli o nepojmljivim događajima u splitskom takmacu. Dok na prvenstvene utakmice u Maksimiru dolazi tisuću-dvije navijača, na Poljudu su pred blagajnama gužve, koje sada dosežu znanstvenu fantastiku – golemi su redovi i za utakmice juniora, istina, u europskim natjecanjima. Hajduk u juniorskoj Ligi prvaka u idućoj utakmici igra s klubom velikog imena, madridskim Atleticom, ali tolika navijačka euforija mnoge je i u Splitu iznenadila. Možete li zamisliti redove za ulaznice uoči europskih utakmica Dinamovih juniora? Još su privlačni međunarodni nastupi Zagrepčana, sve ostalo kao da i ne postoji. Dinamo je u HNL-u na četvrtom mjestu po prosjeku gledatelja (oko 1200), dok Hajdukova publika čini polovicu svekolikog gledateljstva HNL-a! Mamić i njegova sadašnja uprava napravili su najveće zlo u hrvatskom nogometu, uništili su najuzbudljivije što je imao – rivalstvo između Dinama i Hajduka. Ostali su još samo Splićani!

Utorak 8. veljače Turizam uspješno prkosi i koroni i sveznajućem

Ivan Đikić, direktor Instituta za biokemiju u Frankfurtu, već godinama se u javnim istupima natječe sa Severinom, Majom Šuput i drugim zabavljačima, što tog slavnog molekularnog biologa čini velikom iznimkom među hrvatskim znanstvenicima. Pogotovo nakon što se osamio, jer je, uz međusobne uvrede i diskvalifikacije, prekinuo prijateljstvo s Miroslavom Radmanom, s kojim je bio nerazdruživ kao Lolek s Bolekom. Premda nije epidemiolog, o koroni u hrvatskim medijima govori takoreći svaki dan, kao da sam upravlja njome, njezinom prošlošću, budućnošću i posljedicama. Nakon dva-tri dana evo sveznajućeg opet, proriče kako će "turisti odlaziti u sredine gdje se osjećaju sigurnima", a to nije Hrvatska, u kojoj je "niska procijepljenost", a "imamo dosta teške brojeve što se tiče smrtnosti". Znamo da u Hrvatskoj stanje nije dobro, ali pročitajmo neke lanjske i ovogodišnje naslove – "Ruše se turistički rekordi iz 2019. Početak rujna nadmašuje očekivanja, popunjava se i listopad", "Hrvatskom turizmu ide najbolje na Mediteranu...", "Opatija izvrsno otvorila turističku godinu: Ostvareni najbolji siječanjski rezultati u 21. stoljeću". Očito hrvatski turizam uspješno prkosi i koroni i sveznajućem Đikiću.

Srijeda 9. veljače Nakon setova sa siromaštvom, premijer ide na Wimbledon

Evo optimističnog naslova – "Inflacija baca Hrvate u očaj, stvaraju se redovi za kruh i mlijeko na akciji: Donosimo pregled cijena". Evo i jednog još optimističnijeg – "Plenković o pomoći građanima zbog poskupljenja: 'Imat ćemo tri seta mjera'". Riječ je, naravno, o teniskim setovima u kojima premijer igra savršeno. U prvom setu poskupljenja će svojim frazetinama pobijediti sa 6:0. U drugom setu na oporbu i Milanovića krenut će uvredama i također pobijediti sa 6:0. U završnom setu proslavit će se govorom na šest jezika u Europskom parlamentu, dakle, opet 6:0. Zatim će se proslaviti izjavom kao Marija Antoaneta, kad mu novinari ponovno postave pitanje o poskupljenjima, reći će: "Pa neka kupuju na akcijama". Kad ga potom novinari podsjete kako zbog siromaštva Hrvati čekaju i u redovima pred autobusima koji ih voze u inozemstvo, uglavnom na put bez povratka, odgovorit će: "Pa i ja često putujem u inozemstvo". Netko bi ga mogao upitati misli li još da on i HDZ ni za što nisu krivi, na to će reći: "Naravno da nismo, pa vidite da ništa ne radimo". Možda će ga i pitati mogu li se ipak očekivati novi setovi njegovih mjera za pomoć građanima. "Naravno", reći će, "idem na idući Wimbledon."

Četvrtak 10. veljače Zašto guvernera HNB-a brani samo HDZ

Kad je pretprošle godine u Saboru guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić podnosio izvješće o provedbi monetarne politike, neki su ga zastupnici počastili iznimnim komplimentima. Odavno je glavna optužba protiv HNB-a da je servis inozemnih banaka koje iz naše zemlje iznose milijardske profite – novac građana i hrvatskog gospodarstva. Tako je Ivan Lovrinović HNB nazvao Hrvatskom nenarodnom bankom, a Ivan Škibola spomenuo je RBA (a sumnja i u druge banke), koja je izvršila "pritisak na Ustavni sud u vezi sudskog spora za CHF kredite". Zatražio je da se RBA oduzme dozvola za rad te Vujčiću rekao: "Vaša briga o javnom interesu ravna je nuli, branite interese bankarskih institucija, a ne hrvatskih građana". Ali ako je guvernerova briga o hrvatskim interesima "ravna nuli", međunarodna briga o Vujčiću je od nule puno veća – središnja mađarska banka, na primjer, nagradila ga je s više od pola milijuna kuna "za izvanredne profesionalne uspjehe" i doprinos "funkcioniranju međunarodnoga financijskog sustava." Mediji se pitaju: "A čime je on to zadužio Mađare?" Na spomenutoj raspravi u Saboru guvernera je branio samo HDZ, jer imaju zajedničke gazde – europske pljačkaše Hrvatske.

Petak 11. veljače Kuna je preskočila i ustaše i povjesničara

Sjedim prošlog ljeta u dvorištu svoje kuće u Zmijavcima kraj Imotskog i ukaza mi se fantastičan prizor – odnekud se pojavivši, kuna je duž zida ispred susjedove kuće odskakutala u šumu. Možda neki komentatori, koji je ne žele na hrvatskoj kovanici eura, kunu nisu vidjeli uživo, nego samo u Pavelićevu zvjerinjaku. A u hrvatskoj je novčanoj povijesti nije vidio ni povjesničar Hrvoje Klasić, koji tvrdi: "Kuna kao ime novca nikada u povijesti Hrvata nije postojala do '41. i ustaša." Hrvatska enciklopedija piše: "I u Hrvatskoj se u srednjem vijeku kao novčano sredstvo upotrebljavalo kunino krzno; njime se plaćao i porez, zvan kunovina (lat. marturina). Lik kune pojavljuje se na hrvatskome novcu (banovac ili banica) u XIII. i XIV. st." I što bi sad trebalo? Povjerovati Hrvatskoj enciklopediji, po kojoj je kuna davno bila "novčano sredstvo", dakle, novac, ili logici: ustaše su hodali, pa tko i danas hoda – ustaša je? Od srednjeg vijeka, osim u vrijeme nesretne NDH, Hrvati nisu imali svoj novac, pa kad su dobili svoju državu, bilo je historijski opravdano da imaju i svoj novac. I prirodno je da je na kovanicu eura kuna doskakutala iz hrvatske povijesti, preskočivši i ustaše i Klasića. •