I u Hrvatskoj, baš kao i Americi, postoje 'prihvatilišta' koja bismo trebali točnije nazivati logorima

Ljudima izgubljenima u noći bez zvijezda i bespuću bez orijentira treba kompas, mali predmet s drhtavom kazaljkom koja se uvijek okreće prema sjeveru. Odatle i metafora o moralnom kompasu koji nam treba u vremenima kada temeljne ljudske vrijednosti i savjest sakrije magla, kada se bilo koja vrijednost izdigne iznad osjećaja ljudskosti, empatije, suosjećanja prema drugom ljudskom biću. Metafore su točne i ispravne samo ako funkcioniraju upravo onako kao što funkcionira predmet s kojim se nešto uspoređuje. Tako je i s tim moralnim kompasom čija se kazaljka mora ponašati onako kako se ponaša kazaljka pravog kompasa, osjetljiva na magnetsko polje planeta Zemlje. Kada svi kompasi svijeta počnu divljati i pokazivati sjever čas na ovoj, čas na onoj strani, to će vjerojatno značiti da je sve otišlo kvragu, da su temeljni zakoni prirode poremećeni katastrofom koja znači kraj života na Zemlji.

Moralni kompasi mogu biti pokvareni barem na dva različita načina. Jedan je taj da nas kazaljka uvjerava da je sjever tamo gdje je zapravo istok, zapad ili jug. Drugi je da se kazaljka koleba pa nas usmjerava čas u jednom, čas u drugom smjeru. U oba slučaja, ako prema takvom kompasu određujemo način na koji živimo, izgubljeni smo. Moralne orijentire ljudi traže na različitim stranama. U religiji, filozofiji, politici, zakonima ili, ponašajući se poput životinja, u kretanju jata, čopora ili krda, kada pojedinac ne razmišlja i nalazi opravdanje za bilo koji svoj postupak u ponašanju većine ljudi oko sebe, bila to obitelj, pleme, narod ili bilo koja druga ljudska skupina. Takvi su smjerokazi često nepouzdani jer se njihov sjever, smjer u kojem je poželjno ići, mijenja kako vjetar puhne. Prema takvim pokvarenim moralnim kompasima ono što vrijedi za mene i za onu skupinu kojoj ili igrom slučaja zvanim rođenje, ili vlastitim odabirom pripadam, ne vrijedi za čovjeka iz neke druge skupine, rase, vjere, nacije... Drama koja se ovih dana odigravala u Splitu, kada je jedan nedužan dječak postao igračka u rukama neodgovornih i bezosjećajnih ljudi i zakona, uzdrmala je svakog s imalo srca i suosjećanja. Ljudi koji su otimali dijete od majke, ruke koje su ga silom odvodile iz njegova doma, ravnale su se prema zakonu i nekim sudskim presudama. Svatko tko se zgrozio nad takvim postupanjem, svatko tko se užasnuo nad slikama ustrašenog djeteta i njegovim zapomaganjem u raljama zakona i ljudske, neka zamisli sliku u kojem ljudi u uniformama dolaze ne po jednog dječaka, nego odvode tisuće djece jednog čitavog splitskog naselja. Bi li nam to bilo podnošljivo? Bi li ljudi iz susjedne četvrti ili susjednoga grada mogli mirno spavati pored takve nepravde koja se čini njihovim bližnjima i njihovoj djeci? Kakav bi to morao biti njihov moralni kompas koji bi im nesreću ljudi pored njih učinio podnošljivom, pa čak i prihvatljivom, sve dok su oni sami i njihova djeca na sigurnom? Pogrešan i pokvaren.

A upravo to nam se događa u većini slučajeva kad je riječ o izbjeglicama i migrantima, tisućama, stotinama tisuća i milijunima ljudi izbačenih ratovima i svakovrsnom bijedom iz vlastitih domova, gradova i država, pokrenutih očajem prema onome što nam je svima zajednički cilj: boljem i sigurnijem životu. Od svibnja mjeseca na južnoj granici SAD-a, zemlje slobode i demokracije koja je i nama ovdje desetljećima bila svojevrsni svjetionik na putu prema boljem i pravednijem društvu i životu, više od dvije tisuće djece otrgnuto je od svojih roditelja s kojima su prešli tu granicu. Uključujući i tek prohodale bebe. Ta su djeca smještena na mjesta koja se nazivaju uljepšanim riječima kao što su prihvatilište ili sklonište. Umjesto da ih čitav svijet naziva najprimjerenijom riječju – sabirnim, odnosno koncentracijskim logorima.

CNN-ov novinar i voditelj Anderson Cooper o tome je razgovarao u jednoj od svojih emisija s američkim svećenikom Jamesom Martinom, isusovcem velikog ugleda u javnosti i Katoličkoj crkvi. O postupanju američkih organa vlasti, po nalogu američkog predsjednika Trumpa, koji se pozivao isključivo na zakone i na zaštitu suvereniteta i sigurnosti države kojoj je na čelu, velečasni Martin je rekao sljedeće: “Moj um i moje srce govore mi da ovo spada u bilo koju kategoriju zla koju možete zamisliti”. Neki kažu kako taj drastičan postupak ima i tu svrhu da ljude koji će se u budućnosti upućivati prema američkim granicama, s namjerom da je na bilo koji način prijeđu, odvrati od toga da na taj težak i opasan put vode djecu. Dakle, okrutno postupanje prema ovim tisućama djece, koja su već završila u žici, odvojena od roditelja, trebalo bi zaštiti mnogo više druge djece i poučiti očajne ljude da budu odgovorni roditelji. O takvom tumačenju svećenik je rekao: “To je stari moralni argument da cilj opravdava sredstvo. Tako bi se mogla opravdati i tortura, mučenje tih ljudi koje bi sigurno odvratilo neke druge da ih ne slijede.”

Pater Martin u svojoj vjeri i u svom Bogu očito ima pouzdan moralni kompas. U razgovoru je potaknuo sve ljude koji su bili dirnuti slikama i snimkama djece otrgnute od roditelja da se upitaju zašto su ih ti prizori dirnuli. “To Bog govori njihovoj savjesti”, rekao je. I da, nije oklijevao postupke, a osobito retoriku svog predsjednika usporediti s onom nacističkom koja je o drugim ljudima govorila kao o gamadi, štetočinama. “Te ljude se u očima drugih ljudi tako dehumanizira, nakon čega ih je mnogo lakše strpati u kaveze. A ja se pitam kako itko, a osobito kršćani, mogu uopće spavati dok se tako nešto događa”, poručio je svećenik. A događa se i na našim granicama. I u našoj državi postoje mali logori koje uljepšano nazivamo prihvatilištima, još uvijek barem toliko “humanima” da u njima smiju biti roditelji zajedno s djecom. Osim onih mališana koje putem pregazi vlak. Mali Cesare je nesretan dječak. A mala Medina je mrtva i pokopana zato što i naša država samo provodi zakone i čuva našu udobnost, suverenitet i sigurnost. Koliko je pokvaren naš moralni kompas, naš um i naše srce?