“Meeting G2 – Gradimo poslovne mostove” naziv je ovogodišnje dvodnevne konferencije koja sutra počinje u zagrebačkom Kongresnom centru Forum, a cilj joj je poslovno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske. Bit će to peta konferencija po redu pa smo o onome što se njome želi postići razgovarali s predsjednikom Udruge Meeting G2 Josipom Hrgetićem, rođenim u Venezueli.
Razmjenjivanje informacija
– “Meeting G2” nastao je prije pet godina, a označava “second generation”, drugu generaciju Hrvata koji žive u svijetu. Kako su prije mnogi otišli iz Hrvatske, a danas je taj odljev ljudi još i veći, jer nemaju dovoljno mogućnosti za posao ovdje, zapitali smo se – što mi možemo učiniti da to zaustavimo. Svojevremeno je u Letoniji, otkud je porijeklom moja supruga Mara, održano okupljanje ljudi iz cijelog svijeta, porijeklom iz Letonije, s idejom kako pomoći Letoniji i njenoj ekonomiji. Mi smo kopirali taj njihov model i malo ga prilagodili hrvatskom tržištu. Najprije smo ovdje pronašli suradnike, to su Tonči Buterin i Aco Momčilović, a uključili su se još i Goran Pivarski te Eugene Brčić Jones, i u ovih pet godina uspjeli smo u Hrvatsku dovesti 280 poduzetnika, svi hrvatskih korijena, iz 28 zemalja svijeta. Od onih koji su iz Hrvatske otišli prije 20 godina do potomaka onih koji su u svijet otišli prije 117 godina. Evo, imali smo čovjeka čiji je pradjed prije 117 godina otišao iz Hrvatske, a on je sad prvi iz svoje obitelji koji je nakon 117 godina došao u Hrvatsku.
Svih tih 280 ljudi porijeklom iz Hrvatske povezali smo s oko 250 poduzetnika u Hrvatskoj. Ideja je da se netko ne mora vratiti u Hrvatsku iz Čilea, Argentine ili s Aljaske, ali bi u Hrvatsku mogao investirati svoj novac, dovesti svoje proizvode ili pak promovirati hrvatske proizvode u zemlji u kojoj živi. Bitno je razmijeniti informacije. Cilj nam je umrežavanje Hrvata koji su rođeni izvan Hrvatske i onih koji su rođeni u Hrvatskoj. Pitali su me mnogi prije – može li to uspjeti. Pa, pogledajmo Rakitića i Modrića. Jedan je rođen u Švicarskoj, drugi u Hrvatskoj, a zajedno su toliko puno napravili za Hrvatsku. I u poslovnom svijetu postoje neki Rakitići i Modrići – pojasnio je uvodno Hrgetić dodavši da se zahvaljujući “Meeting G2 konferencijama” sada imenom i prezimenom zna 280 poduzetnika u 28 država svijeta, porijeklom Hrvata, koji žele sudjelovati u razvoju Hrvatske. Kako nam se često predbacuje užasavajuća i neprohodna birokracija, zbog koje mnogi od svega odustanu, pitali smo jesu li i ti ljudi imali ista iskustva.
– To jest i nije problem. Prije pet godina, prema podacima Svjetske banke, na ljestvici “doing businessa” bili smo na 89., a sad smo na 51. mjestu. Znači, situacija se u Hrvatskoj poboljšala, no to ide jako sporo. Kad uspoređujete Hrvatsku s Poljskom ili baltičkim državama, mi ipak dosta zaostajemo. E sad, ako netko dođe iz Austrije, Kanade ili Australije, sa željom da investira u Hrvatskoj, njemu će biti teže jer u tim zemljama nema toliko birokracije. No, ako netko dođe iz Venezuele, Argentine ili Kolumbije njemu će ovdašnje okolnosti biti poznatije jer i u tim zemljama postoji tolika birokracija. Mi od tamo na to smo naučeni, a Kanađani bi na to poludjeli i odustali. Sve ovisi od kuda dolazite. Zatim, razlike su od sektora do sektora. IT sektor nema puno birokracije, sve ide brzo. Ali ako hoćete uvesti ili izvesti, recimo, naš pršut, onda imate pravu hrpu papirologije – uzvratio je Hrgetić. Kako dolazi iz Južne Amerike, kažemo mu da ima još nešto što postoji i tamo i ovdje, korupcija.
– Mene ovdje u tom smislu nitko nikada ništa nije tražio, a također ne poznam nijednog Hrvata koji se vratio, a da ga je netko nešto tražio. Ali znam za stotine birokratskih problema zbog kojih se mora čekati da bi se dobila najobičnija dozvola. Znanac iz Venezuele htio je uložiti u prekrasan projekt u Diklu, no tri su mu puta mijenjali građevinske uvjete, pa je napravio tri različita projekta za isti teren, i opet nije mogao početi. Na kraju je odustao. Znači, ne radi se o korupciji, već o birokraciji, kompliciranju, odugovlačenju. Korupcije ima i u Norveškoj, i u Vatikanu, i u Washingtonu, a Hrvatska, što se korupcije tiče, spada u “čišće” zemlje – odgovara naš sugovornik odmah pojašnjavajući koliko se uopće u svijetu zna za hrvatske proizvode te postoji li interes i tržište za njih.
– Znate, mene su roditelji učili da uvijek, kada me pitaju tko sam, kažem da sam Hrvat. Kada bih prije u Venezueli, ili bilo gdje drugdje, govorio da sam Hrvat, ljudi nisu znali o čemu govorim. No, nakon 1991. mnogi od tih ljudi zvali su me govoreći da sad konačno znaju otkud potječem jer se Hrvatska pojavila na karti svijeta. A hrvatski nogomet dodatno je svijetu “pokazao” gdje je Hrvatska. I sad, odete li u bilo koju državu Južne Amerike, ili svijeta, i donesete tamo proizvod iz Hrvatske – bilo da je to čokolada, vino ili maslinovo ulje – ali na njih stavite kockice, ljudi će odmah to prepoznati i reći: “Wow, to je iz Hrvatske!” Čim vide kockice odmah to vežu uz Hrvatsku. I zato bi se hrvatski proizvodi svugdje mogli plasirati. Kvaliteta im je odlična, vrhunska, ali problem je cijena. Hrvatski proizvod je skup jer nema veliku proizvodnju, proizvodi se u malim količinama. Kad bi se proizvodilo u većim količinama, onda bi se i cijena mogla spustiti – kaže Hrgetić dotičući se i toga tko bi se od tih ljudi druge, treće generacije Hrvata iz svijeta, htio vratiti živjeti ovdje?
Porijeklom Ličanin
– Podijeljeni su u dvije grupe. Oni koji bi došli dok su mladi, s 20 i nešto godina, dok još nisu počeli ništa ozbiljno u životu. I oni stariji, nakon 50 godina, koji su nešto postigli i sad žele neki smiraj – precizira. I za kraj otkriva odakle sežu njegovi korijeni:
– Moja je majka iz Lovinca, iz Like, tata je rođen u Zagorju, ali je njegova mama iz Udbine, pa sam ja 75% Ličanin. Moj djed je 1945. otišao u Venezuelu, a ja sam rođen i odrastao u Caracasu. Prije desetak godina supruga i ja odlučili smo doći u Hrvatsku. I naše troje djece također je došlo tu i u mojoj se obitelji nakon 80 godina rodilo prvo dijete u Hrvatskoj, moja unuka.
Jadni mi ako ćemo Hrvatsku uspoređivati sa Venezuelom...