I u ovoj našoj hrvatskoj ‘Životinjskoj farmi’ neke su životinje jednakije od drugih

Dok ovo pišem, proceduralna priča o Istanbulskoj konvenciji bliži se kraju s izvjesnim ishodom. Stoga je od daljnjih prekapanja suspektnih pravnih, etičkih, aksioloških, antropoloških, političkih i filozofskih sadržaja Konvencije i Interpretativne izjave važnije razmotriti neke slojeve ovog tektonskog društvenog rascjepa.

Iz mnoštva političkih vidika može se izdvojiti kako je cijela priča o Konvenciji ponovno pokazala da u hrvatskom pučko-demokršćanskom političkom miljeu nema svjetonazorske unisonosti, za razliku od liberalnog spektra, u kojemu glede Konvencije nije bilo nikakvih upitnika i u kojemu inače vlada monolitnost kada su na dnevnom redu svjetonazorska pitanja. A to otvara mnoga pitanja glede konzistentnosti i izgrađenosti demokršćanskog zora.

Nadalje, postupak ratifikacije ponovno je snažno u prvi plan stavio pitanje demokratske insuficijentnosti našeg političkog sustava. Ne bi li bilo posve normalno da je o tako važnoj stvari proveden temeljit društveni dijalog, a naposljetku referendum? Mi, nažalost, imamo kronični referendumski deficit jer su od samostalnosti provedena samo tri državna referenduma, pri čemu onaj o definiciji braka protiv volje stranačkih elita. To upućuje na odijeljenost stranačkih „elita“ od naroda, koji je suveren. A suverenost nije apstraktna stvar, nego konkretna moć naroda da preko izabranih vlasti upravlja svojim prostorom i vremenom. Shvaćajući već godinama sebe primarno kao rezultantu socioekonomskih interesa raznih interesnih skupina, odnosno, s druge strane, gubeći iz vida povijesne, duhovne, kulturne i druge značajke hrvatske nacionalne personalnosti, kako lijeve, tako desne, stranačke elite gube iz vida vlastiti narod i u krajnjoj liniji vlastiti “raison d’etre”.

Razlozi tomu su viševrsni, no može ih se prispodobiti tzv. slaboj misli. Svojedobno je, naime, talijanski filozof postmoderne Gianni Vattimo zaključio da je europska filozofska misao postala “slaba”, jer bitak – ono što jest i po čemu sve jest – kao stabilna, trajna i nepromjenjiva istina više ne postoji, pa samim time više ne postoji čvrst temelj istine, nego je ona stalno u fluktuaciji, u događanju, podložna uvijek novom interpretativnom oblikovanju. Pa se tako sve može “interpretirati“. Politička filozofija liberalizma, koja i živi od takvog (ne)razumijevanja bitka, može dakle biti posve zadovoljna, ne samo zbog ishoda ratifikacijskog postupka nego prije svega zbog činjenice što svjetonazorski dominiraju hrvatskim političkim prostorom neovisno o tome tko je na vlasti. A to je stoga što, s jedne strane, organizirane socijaldemokracije i ljevice u Hrvatskoj, nažalost, uopće nema, a demokršćani su de facto manjina u formalno demokršćanskim strankama pa nemaju mogućnosti implementirati svoje vrijednosti u politički sustav i zakonodavstvo. Dogodi li se ipak kojoj vladi tzv. centra i desnog centra da predloži zakon koji bi imalo bio u skladu s izvornim vrednotama europskog demokršćanstva, dovoljno je da se liberali malo obrecnu i odmah se ustukne i pišu se opravdanja. Tako je svojedobno bilo s neradnom nedjeljom, tako je sada s Obiteljskim zakonom i reformom obrazovanja. Nasuprot tome, kad konzervativci nešto kažu, kada puk u ime naravnih i kršćanskih vrednota iziđe na ulicu, pučko-demokršćanski politički mainstream i ne trepne. I u ovoj našoj, hrvatskoj “Životinjskoj farmi” neke su životinje jednakije od drugih.

Konvencija je u svom najdubljem sloju postavila pitanje duhovnog društvenog razvoja, samim time i pitanje pozicije kršćana, poglavito katolika, u političkom životu. Crkva i država odvojene su kada je riječ o kompetencijama nositelja crkvene i političke vlasti. Ali što je s vjernicima? Imaju li vjernici pravo aktivno i dosljedno svojem uvjerenju sudjelovati u političkom životu, imaju li pravo, i što je još važnije, mogućnost, politički štititi svoj sustav vrijednosti, dapače unositi ih u društvo i pritom biti pošteđeni od nepravednog etiketiranja i stigmatiziranja? U svom govoru 9. travnja u Parizu pred 400 katoličkih biskupa, svećenika i laika u Collège des Bernardins francuski predsjednik Macron rekao je da je “povezanost između Crkve i države oštećena i da nam je došlo vrijeme, i vama i meni, da to popravimo”. Kada je Francuska u pitanju, iako laička država par excellence, “građanski i katolički žar spajaju se u jedan plamen”, kaže Macron, pozvavši katolike da se uključe u politiku, kako bi društvu donijeli katoličku mudrost, angažman i slobodu! Drugim riječima, Macron je detektirao duhovno stanje nacije i zaključio nužnim pozvati katolike da u Francuskoj osnaže njezin izvorni duhovni identitet.

Ima li u hrvatskom društvu takvih poticaja? Nažalost, hrvatska se politika već dvadesetak godina sustavno lišava kršćanskog razumijevanja osobe (žene i muškarca), obitelji, ljudskog dostojanstva, života i prava na život, nacije, društva i države. Samim time ona se lišava i mogućih boljih rješenja na bitna pitanja društvenog razvoja. Ali ta pitanja sada su postavljena, i što je vrlo važno, u velikoj su ih mjeri postavili upravo mladi intelektualci, osobito mlade udane žene i majke. A to je jasan znak da se iz pepela iznevjerenih ideala rađa nova, mlada, samosvjesna, duhovna Hrvatska.