Vijest među ostalim kaže: “Pučani, liberali i lijevi zastupnički klubovi Europskog parlamenta kritizirali su u odluku poljskog Ustavnog suda o primatu ustava nad europskim zakonodavstvom, dok su desni zastupnički klubovi branili tu odluku”. Način na koji su hrvatski mediji pratili sukobe u Europarlamentu i sve sporove oko odluke poljskog Ustavnog suda pokazuje kako je javna Hrvatska u ropskom odnosu prema Bruxellesu i kako redovito u ovakvim i sličnim sukobima staje na stranu moćnika EU.
Uvelike je tome kriva i svekolika povijest odnosa službene, političke i medijske Hrvatske prema Europskoj uniji otkad se, davno, počelo govoriti o mogućnosti da Hrvatska postane članicom EU. Zapravo, to je povijest jednog mita, želja i očekivanja u kojima isprva i nije bilo razlike između vlasti, oporbe, medija i građana – svima je EU bila iznimno važan nacionalni cilj. U drugoj polovici devedesetih godina proteklog stoljeća u anketama je dugo više od 80 posto Hrvata bilo za ulazak Hrvatske u Uniju.
No kad su zaredale ucjene iz Bruxellesa i Haaga dok su se istodobno rasprodavala hrvatska nacionalna bogatstva, potpora ulasku u Europsku uniju je slabila. Tada sam u svojim tekstovima uspostavio jedno pravilo toga vremena, vremena Gotovinina bijega i bahatosti Hrvatima vjerojatno jedne od najmržih osoba u povijesti - haaške tužiteljice Carle del Ponte. Pisao sam – jedan pritisak iz Europe, ode jedna banka, drugi pritisak i ode druga banka, poslije trećega se proda i treća banka, a kasnije će u sličnim okolnostima, to jest onima u kojima je Hrvatska imala kukavičku ulogu i političare i dužnosnike spremne da je Europi raskrčme, otići i velike državne tvrtke koje su činile temelj hrvatskog gospodarstva.
Iz svega toga su stajale moćne zemlje EU, kojima je, kako je ispalo, bila namjera – Hrvatsku ćemo primiti u svoje članstvo kad u njoj pokupujemo ono što vrijedi i učinimo je nemoćnom. I dok se veličanje Europe nije zaustavljalo, dok se govorilo “Hrvatska je bez EU ništa”, dok su i ljevičari s Račanom na čelu fraze o samoupravljanju i radničkoj klasi zamijenili frazama o europskim kriterijima, u anketama je Bruxelles bio sve manje omiljen.
Kad se vlast prestrašila da bi referendum o ulasku Hrvatske u Europsku uniju mogao propasti, Sabor je jednostavno promijenio ustavnu odredbu po kojoj je za ulazak Hrvatske u političke saveze bila potrebna većina glasova svih hrvatskih birača. Pošto se to dogodilo, da je na referendum izišlo deset birača a šest glasalo “za” – uspio bi.
Podsjetimo, na referendumu je za ulazak Hrvatske u EU glasalo oko 29 posto ukupnog broja birača, osjetno manje od trećine. Tako je zapravo naše članstvo u EU bilo i ostalo mimo volje goleme većine naroda, a upravo komično djeluje kad premijer Plenković i drugovi objašnjavaju zašto nije potreban referendum o uvođenju eura, to jest – što će nam referendum kad smo se za euro odlučili ulaskom u EU. Snaga mita o EU do danas je ostala ista i u vlasti, i u velikom dijelu oporbe i u medijima, a otkad ga ima u javnosti, nekritičan, obožavateljski odnos prema Uniji kao jedinom istinskom političkom mjerilu pronosio je i Andrej Plenković.
Zbog svega toga danas u Hrvatskoj gotovo više nitko ne problematizira činjenicu da je više od 95 posto hrvatskih banaka i nekoliko nekad strateških državnih tvrtki u rukama moćnika Unije, da se iz prodanog nacionalnog bogatstva godišnje iz Lijepe naše u inozemstvo iznose milijarde umjesto se da se ulažu hrvatsko gospodarstvo, da smo ekonomski mnogo gore prošli od Poljaka, te da se manje-više svi mire s trajnim pljačkaškim odnosom Europske unije prema Hrvatskoj, Europske unije koju svi mediji štite.
I u povodu spora Poljske i EU mnogi Hrvati su pokazali kako pate od Stockholmskog sindroma, te se identificiraju i emocionalno su vezani s onima koji im otimaju. Iznimke su u javnosti rijetke, a i kad ih ima, u Hrvatskoj im se ne pridaje osobito značenje. Hrvatski mediji jedva spominju govor našeg eurozastupnika Mislava Kolakušića u Europarlamentu koji se u poljskim medijima slavi, jer je, uz Ivana Vilibora Sinčića, odlučno branio Poljsku. Kolakušić je naglasio: “Prestanite dijeliti lekcije ponosnom poljskom narodu”. Kad će ponosni hrvatski narod doživjeti ovakav otpor svoje vlasti i medija diktatima iz Bruxellesa?
Mi uvijek patimo za tim mitskim zajednicama i na kraju popušimo. U Hrvatskoj je bilo najviše gorljivih pristaša Jugoslavenstva dok nam nisu počeli ubijati studente i zastupnike. U isto vrijeme Srbija je uvijek planirala veliku Srbiju a ne jugoslavenstvo. Isto se događa sa EU zajednicom a završit ćemo na isti način, razočarani i opljačkani. Sa tom razlikom da smo ipak uspjeli izvući neki novac iz te Europe, doduše puno manji nego su oni nama odnijeli.