I učenici i učenice morat će naučiti šivati i piliti

Prije svega, niti mislim niti sam rekla da dijete ne treba u prvom razredu naučiti čitati i pisati jer danas ima djece koja su pismena i prije polaska u školu. Kad se navode primjeri, prije i poslije toga, ima puno objašnjenja. Pitanje ciklusa je važno za one koji rade s djecom, a to znači da se djeca razlikuju po svojim predispozicijama i mogućnostima.

U pristupu prema učenicima treba prakticirati načelo fleksibilnosti. Tako, prilično diplomatski, odgovara prof. dr. Dijana Vican, predsjednica Nacionalnog vijeća za kurikulum i državna tajnica za osnovno školstvo u Ministarstvu obrazovanja, na pitanje zar zaista učenici u prvom razredu osnovne škole neće trebati naučiti čitati i pisati. Ne želi precizirati u kojem će trenutku, odnosno u kojem će dijelu obrazovnog ciklusa dijete morati naučiti određeno gradivo jer će se, naglašava, to definirati predmetnim kurikulumom.

Bez preciznih rokova
– Radit će se na razvijanju sposobnosti svakog djeteta, a neće se inzistirati na detaljima i preciznim rokovima. Kompetencije i dinamika odredit će se predmetnim kurikulumima, koji će biti doneseni do 2010. godine, do kada će se promijeniti i nastavni planovi i programi – priča prof. Vican. Zaključak da djeca neće morati naučiti čitati i pisati u prvom razredu kaže ne može “potvrditi niti demantirati jer to nije tema nacionalnog kurikuluma, to je samo jedan njegov mali dio”.

Navodi dobre rezultate ponajprije skandinavskih, ali i ostalih zemalja razvijene Europe, koje su svoje sustave uredile prema kurikulumu umjesto nastavnom planu i programu, a usto kontinuirano educiraju svoje učitelje.

– Finska je svoj odgojno-obrazovni sustav organizirala po ciklusima i nacionalnim okvirnim kurikulumom jasno definirala koja znanja, vještine i sposobnosti dijete mora usvojiti do devete godine. Primjerice, u tom ciklusu u te tri godine učenici u Finskoj imaju samo 14 sati materinskog jezika. Mi nećemo preslikati njihov model, time se ne bavimo, ali će škole svojim kurikulumom razraditi satnicu i ostale detalje – naglašava D. Vican.

Dodaje da samo Njemačka i Slovenija nemaju takav pristup, a Italiju navodi kao zemlju u kojoj je jedan udžbenik namijenjen za tri razreda. Uvođenje domaćinstva i tehničkog odgoja, koji će i dječaci i djevojčice učiti ravnopravno – što znači da će šivati, ali i piliti, morati znati i jedni i drugi – drži osuvremenjivanjem pojedinih područja. O tome što će i u kojem ciklusu djeca trebati svladati ne želi govoriti jer se do toga, ističe, još nije došlo.

Odbacuje također sve insinuacije da su prepisivali kurikulum iz vremena bivše ministrice Ljilje Vokić ili stariji Stipe Šuvara te ističe da su u nacionalni okvirni kurikulum ugrađeni i elementi HNOS-a, odnosno metode poučavanja. Nisu joj, kao voditeljici Vijeća, jasni razlozi ostavke akademika Vladimira Paara na članstvo u tom tijelu.

Velika sloboda škola
– On je čovjek koji ima svoja stajališta i ideje i slobodan ih je iznositi u javnosti. Naš dokument nije u koliziji s HNOS-om. Uostalom, i sama sam bila radila na HNOS-u – tvrdi državna tajnica Vican te napominje da je HNOS prije nekoliko godina “izvrsno rasteretio sadržaj”. Ističe da će škole imati veliku slobodu u kreiranju vlastitih školskih kurikuluma, kojima će biti razrađen niz detalja – od izbornih predmeta do opsega sadržaja obveznih. Tu slobodu morat će iskoristiti kako bi svaki predmet i njegov sadržaj prilagodili različitim kategorijama djece.