Koliko danas imaš stranaca u berbi? - zadirkujući pita jednoga od gostiju kunjado moje znanice Jadranke, vlasnice "Trisa", gostionice na rubu Fažane.
- Nema ništa bolje nego dobit radnu snagu koja ti još plaća što radi - bocka dalje kunjado, kako Istrani nazivaju šurjaka.
A privremeni poslodavac znatiželjnih stranaca smješka se zadovoljno ispijajući prije objeda rudu, glasovitu istarsku rakiju.
Jednako zadovoljnih prošlih dana nije bilo malo, jer još je i u rujnu bilo turista, a među njima i stranaca koji nikada nisu vidjeli berbu ili jematvu, kamoli da bi u njoj sudjelovali.
- Nije loše skinuti grožđe, ne platiti težake i k tome još zaraditi. Baš čudno - kontao je kunjado.
Čudno? S našega motrišta možda, ali kad su u pitanju stranci i ne mora biti. Možda ste nedavno pročitali da se u Hrvatsko zagorje doselila jedna američka obitelj i prvi put vidjela - živu svinju. Nije čudno ni ako ste čuli da značajan postotak američkih osnovaca misli da je krava ljubičaste boje, jer su jedino takvu vidjeli na omotima "Milkine" čokolade. A živu - nikada.
U nas je, srećom, još donekle čvrsta veza ljudi i prirode, mnogi u "razvijenom" svijetu o tome slušaju tek sjećanja baka i djedova, pa su, eto, spremni i platiti da prošlost dožive danas. Naravno, pritom je nužna i znatiželja, najčešći motiv zahtjevnijih turista i suvremenih globtrotera.
Može i bez škampa
Na znatiželji stranaca Irci su turizam promovirali u drugu privrednu granu, od koje prihoduju gotovo četiri milijarde funti godišnje (1 irska funta je 0,85 engleskih ili nešto više od 1 američkog dolara). Dok je prije tridesetak godina Republiku Irsku posjetilo nešto više od milijun i pol turista, prošle je godine samo glavni grad Dublin (irski Baile Atha Cliath) pohodilo više od dva milijuna. Poljoprivredu i stočarstvo danas potiskuju turizam i, osobito, filijale, pa čak i centrale, kompjutorskih divova. Zato je dvije trećine stanovništva zaposleno na prosječnoj plaći od tisuću dolara, uz besplatno zdravstvo i školovanje usmjereno pretežno novim tehnologijama.
No, turizam, mišljen na bitno drukčiji način nego u nas, (p)ostaje iznimno značajna privredna grana. Irci ne mogu ponuditi sunce i more, vrhunsku ribu i najbolje škampe na Sredozemlju, kao što to čine naši hotelijeri ili ugostitelji, ali mogu štošta drugo. Moglo bi se duže i na različite načine nabrajati što sve Irci nude strancima, ali, ma kako to različito bilo, u svakoj će ponudi biti - kušanje whiskyja ili, irski whiskEyja. Razlika između škotskoga i irskoga pića je, uz ostalo, i u imenu ili u slovu E.
Ako mislite da znate dovoljno o tome piću - varate se. Čak i u našoj Općoj enciklopediji uz natuknicu whisky stoji da je to "engleska rakija od raži, ječma ili kukuruza". Bože, da to doznaju Irci (i Škoti) njihova bi se ljubav spram Engleza još jače razbuktala. A ni mi ne bismo, bojim se, baš sjajno prošli...
Dakle, znate li kako se pravi irski whiskey? Naravno da ne znate, ako niste imali sreću pohoditi neku od irskih ili škotskih destilerija. Nije čak nije nužno otići u neku od golemih tvornica, jer sve možete saznati, štoviše naučiti, usred Dublina, u Muzeju whiskeyja Johna Jamesona.
Da biste se s ulaznicom vrijednom oko pet funta uključili u obilazak, valja pričekati da se skupi pedesetak znatiželjnika, odnosno da ih toliko završi "edukaciju". Čekanje, naravno, nije dosadno, jer potrajat će toliko koliko je dovoljno da razgledate trgovinu u kojoj možete kupiti različite vrste toga pića, još različitije čaše, pehare, džepne pljoske, podmetače, posude za led, majice s imenima različitih whiskeyja, torbe...
Razgledanje počinje u amfiteatarskoj dvorani, gdje ćete odgledati film o nastajanju Jamesonove tvrtke 1780. godine, propadanju u požaru, obnavljanju i napokon izrastanju u diva iz kojega izlazi oko 22 milijuna boca na godinu.
- Neka se javi četvoro posjetitelja koji će degustirati whiskey na svršetku obilaska - ponudila je voditeljica tek što je projekcija završila. Učas je desetak ruku dizanjem u zrak posegnulo za ipak samo četiri mjesta.
Promocija u "kvalificiranog kušača irskoga whiskeyja"
Suvremene destilerije, naravno, nisu više ni nalik instalacijama u Muzeju, koje su sačuvane iz nekoga prošlog vremena. Vreće s ječmom pripremljene su za manuelno prenošenje do kamenova za mljevenje pokretanih vodenicama, a miješanje, kašenje, fermentacija... obavljaju se u kotlovima koji bi danas, u suvremenoj proizvodnji, zasigurno bili premali.
Obilazak završava u golemu muzejskome pubu gdje svaki turist dobiva čašicu whiseyja. A ono četvoro odabranih za kušanje počinje ritual uz svjedočenje desetaka neodabranih znatiželjnika...
Pred svakoga od kandidata stavlja se papirnati podmetač na kojemu su sličice četiri najpoznatija irska whiskeyja: Jamesona i Paddyja (Jamesovi proizvodi), i konkurentskih Bushmillsa i Power"sa. Uz svaki je i čašica toga pića. Na gornjem dijelu podloška još su dvije čašice: lijevo škotskoga whiskyja ili scotcha, desno američkoga bourbona. Prvo treba srknuti malo iz četiri "irske" čašice, pa sve ponoviti i tako malo-pomalo izlučiti najboljeg "irca". Čašica toga najboljega, još neispijena do dna, potom se seli na gornji dio podloška, na polje selected irish. Potom se ritual ponavlja: malko scotcha, malko naj-irskoga, malko bourbona, pa onda ponovo..., sve dok se ne izabere najbolji.
Poželio sam za uspomenu dobiti jedan od tih lijepo dizajniranih podložaka, za što se u tili čas pobrinuo novi irski znanac Noel Moran, vozač automobila kojim smo krenuli u razgledanje grada, istodobno i vodič prekrcan znanjem irske povijesti, kulture, gospodarstva... Usuprot očekivanju, voditeljica je za stol donijela ne samo podložak nego i - čašice s wiskeyjem. I tako, zahvaljujući Noelu, sasvim spontano, promovirala me u degustatora. Tada još nisam znao kako je "ispit" položilo ono četvoro, pa sam bio ostavljen sam sebi, nepcu, grlu...
Učinilo mi se najprije da bi bilo dobro eliminirati konkurentske čašice - ipak je ovo Jamesonov muzej - pa se "duboko zamisliti" nad mirisom i okusom (djelovanje još nije počelo) jamesona i paddyja. Da ne bi ispalo kao ulagivanje domaćinima, pretpostavio sam manje poznati paddy glasovitijem jamesonu i podigao ga - kao najboljeg - na gornji dio podloška, između škotskog i američkog predstavnika. Opet sam se "mudro zamislio" kušajući ih naizmjence...
- Koji je najbolji? - konspirativno je zapitao zagrebački kolega.
- Ne smijem reći ... - uzvratio sam još tiše. Jer, jasno mi je bilo da najbolji - ako neću uvrijediti domaćine - ne smije biti ni škotski ni američki uljez, ma koliko bili dobri.
- Najbolji je - ovaj! - odlučno sam izrekao ocjenu pokazujući na čašicu paddyja.
- Odlično! - poskočila je voditeljica i nestala na nekoliko minuta da bi se pojavila s tubom iz koje je izvukla lijepo dizajniranu diplomu. Ili certifikat kojim se potvrđuje da sam "kvalificirani kušač irskoga whiseyja". Dakako, bilo je ispisano i moje ime, što je, očito, bila zasluga irskoga znanca Noala.
Kako se peče smokovača?
Dio posjeta Muzeju ispričao sam istarskim prijateljima i izazvao znatiželju, premda malo tko od njih nije već kušao whisky ili whiskey. Ali nitko nije znao kako ga se može lijepo "upakirati" u uspomenu, u dio turističke ponude. Kunjado s početka priče nije ništa od toga čuo, morao je otići zbog posla.
- Smokve mi već dugo stoje, idem peći rakiju od njih - objasnio je.
- A kako se to radi? - zapitao sam, ali kunjado me nije čuo, već je otišao.
Koliko bi stranaca, pomislio sam, poželjelo nakon jematve vidjeti i kako se to priprema smokovača, kako ruda, kako biska...
Možda, tko zna, sve to - poput jematve u nas ili kušanja whiskeyja u Irskoj - jednom postane dijelom turističke ponude.
Piše Darko Draženović