Iako Trumpa nije briga, Amerika u istraživanje raka ulaže još više

S današnjim danom u Zagrebu završava konferencija Hrvatskog društva za istraživanje raka “Primjena znanosti u medicini: ciljevi i terapije”. Konferencija je ugostila više od stotinu stručnjaka iz različitih područja istraživanja raka među kojima su i naš istaknuti znanstvenik prof. Ivan Đikić, ali i prof. Joseph Schlessinger sa Sveučilišta Yale. Bila je to sjajna prilika da s prof. Schlessingerom napravimo intervju. Porijeklom je iz Hrvatske, njegovi su radovi citirani 76.000 puta, 2003. The Guardian ga je stavio na 14. mjesto divova znanosti, dopisni je član HAZU.

U Americi se govori o Trumpovoj nesklonosti znanosti, ukidanju financiranja i slično. Manifestira li se to tako ozbiljno kao što zvuči?
Za sada čak i više novca dolazi od administracije nego ranije jer je to podupro Kongres, obje stranke u njemu podjednako. Donalda Trumpa za to nije briga niti se u znanost razumije, a podrška znanosti u Americi vrlo je jaka. Kada govorimo o istraživanju liječenja raka, potpora se pojačala u Trumpovo vrijeme, vjerojatno ga ni to nije previše zanimalo. Problem je broj znanstvenika koje mi odgojimo, a nema za svakoga mjesta. Tek 15 ili 20 posto uspije dobiti stipendije da bi ostalo u znanosti.

Gdje smo danas u istraživanju raka u odnosu na nekoliko desetljeća unazad?
Rak je doista najvažnija znanstvena tema zajedno s kardiovaskularnim bolestima kada je riječ o zdravlju. Dogodio se nevjerojatan napredak u nekim poljima, no još uvijek tek u nekim slučajevima, za neke vrste raka imamo lijek, za veliku većinu nemamo. Primjerice, možemo u nekim slučajevima produžiti očekivani životni vijek. Ako osoba dobije rak pluća, u toj situaciji mora imati i sreće da dobije onu vrstu za koju imamo rješenje. Više od 60 posto ljudi nije tako sretno. Više od 50 posto drugih vrsta raka nema mogućnost bilo kakvog tretmana. U usporedbi s vremenom prije 30 godina napredak je značajan, no ne treba stvarati iluziju da imamo lijek za rak, u sljedećih deset godina vidjet ćemo poboljšanja u mnogim poljima, ne nužno i lijek. To je heterogena bolest, kada kažete rak dojke, govorite o mnogim bolestima, isto i u slučaju raka pluća ili raka prostate. Za neke od tih bolesti znamo što ih aktivira, no za neke to ne znamo. Također, imamo i vrlo rijetke vrste raka koje pogađaju mali broj ljudi pa i zbog toga na traženju lijeka za takve bolesti ne radi puno znanstvenika.

Puno se nade i očekivanja polaže u imunoterapiju. Koliko je to realno, a koliko doista tek nada?
Imunoterapija je metoda koja će se nastaviti razvijati. Također, imunoonkologija pati od sličnih bolesti kao i razvoj bilo kojih drugih terapija. Imamo dramatičan odaziv na iste terapije kod velikog broja pacijenata, no isto se tako kod velikog broja pacijenata razvije otpornost na njih. Zato moramo razvijati tu metodu dalje, tražiti kombinacije terapija. Uzbuđuje me traženje novih načina, primjerice kako povezivati metabolizam s rakom, te drugih stvari koje će otvoriti nova vrata u liječenju raka. Sada i radim na takvim istraživanjima čiji će rezultati biti korisni za pet, šest, deset godina.

Puno se govori o pojavi otpornosti na antibiotike, čak se i Ujedinjeni narodi time bave.
Riječ je o ozbiljnom problemu jer se antibiotici koriste prečesto, previše puta za stvari za koje nisu potrebni pa se postupno na njih razvila otpornost. A to je zato što su jeftini, liječenje raka može koštati 60.000 dolara, antibiotici 50 ili 100 dolara. Za farmaceutske kompanije to nije isplativo jer se radi o jako jeftinom lijeku pa su ih prestali razvijati, tražiti nove vrste. Razvoj je svakog lijeka skup, a onda se traži načina da se taj novac vrati. Novac od fundacija možda je rješenje, no one ne proizvode lijekove. No, vidjet ćete, bit će dovoljna jedna velika kriza pa da se u sve upetljaju vlade i razvoj antibiotika ponovno počne. Tako je bilo i s opijatima, tako će biti i s klimatskim promjenama.

Gdje se danas događa najveći napredak u znanosti povezan s ljudskim zdravljem?
Najveći se napredak događa u rijetkim bolestima koje do sada uopće nisu proučavane, riječ je o bolestima od kojih u SAD-u obolijeva 500 ili tisuću osoba. Za pronalazak takvog lijeka američki FDA dat će vam oznaku cjelovitog financiranja. Na tome nećete puno zaraditi, no imat ćete ekskluzivnost. Svoju sam četvrtu tvrtku osnovao upravo da bi se bavila rijetkim bolestima. Svake se godine u SAD-u rodi 300 beba s mutacijom u genu odgovornom za kalcifikaciju, neaktivan je. Polovica umre u prvih šest mjeseci jer se pojavi ovapnjenje arterija kao u osobe od 85 godina. No taj bi lijek mogao biti upotrebljiv i kod milijuna drugih osoba koje boluju od bolesti bubrega, odnosno javlja im se ovapnjenje renalnih arterija zbog koje moraju na dijalizu. Moje su kompanije pronašle tri lijeka koja je odobrio američki FDA.

Osim znanstvene imate i zanimljivu osobnu prošlost.
Rođen sam u šumi nedaleko od Topuskog, roditelji i baka bili su u partizanima, otac je rođen u Podravskoj Slatini 1910. kao austrijski državljanin, majka i baka u Bugojnu. Upoznali su se u talijanskom koncentracijskom logoru na otoku Rabu. Nakon rata preselili su se u Osijek, 1948. cijela je obitelj otišla u Izrael. Tamo sam odrastao, postao profesor. Bio sam dijelom tri rata. Rat je, čini se, sudbina Židova. A odrastao sam a da nisam znao da sam hrvatskog porijekla, mislio sam da sam Židov iz Jugoslavije. Koliko je u meni hrvatskog, nisam znao sve dok nisam počeo posjećivati Hrvatsku. Odmah sam osjetio pripadnost. Ova dva naroda dijele bolnu povijest, nepravde koje su im nanošene kroz različita društva. Pa napokon, Tito je bio Hrvat i spašavao je Židove, a njegov je zamjenik Moša Pijade bio Židov!