Temeljni sraz u političkoj ekonomiji, koji se posljednjih godina sveo na dihotomiju privatno versus državno, odnosno društveno ili javno, dobiva u hrvatskoj gospodarskoj zbilji novi podmodel: onaj u kojem naša država pomaže drugu. Najmoćniju u Europi. Onu koja svoje gospodarstvo štiti protekcionistički tako da osniva fond iz kojeg će financirati ostajanje u domaćem vlasništvu strateški bitnih kompanija dođu li u situaciju potencijalnog neprijateljskog preuzimanja.
U fokusu nacionalizacije su industrije koje Njemačka smatra bitnima: autoindustrija, bankarstvo, telekomunikacije, medicinska oprema, zelene tehnologije, zrakoplovstvo... Zašto smo na Njemačkoj? Pa eto zato što Hrvatska, koja subvencionira 50% putničkog željezničkog prijevoza, upravlja svojim željeznicama tako da nadopunu lokalnog željezničkog prijevoza cestovnim, tamo gdje nema pruga, povjerava – Arrivi, tvrtki u vlasništvu Deutsche Bahna, njemačkog nacionalnog željezničkog prijevoznika. Na taj se način subvencije izravno prelijevaju u – njemačko gospodarstvo.
Da, da, što se tu može kad je Arriva konkurentnija od Croatia busa ili Samoborčeka, reći će zagovornici libertarijanske ekonomske misli, oni isti koji su u krizi apel za privatizacijom zamijenili etatizacijom i – zavapili za pomoći države. Pa i moglo bi se da se u hrvatskim bespućima privatizacije prijevoznika nisu pojavljivali razni Leoni Sulići. Hrvatska, ponajprije zbog korupcije i lošeg pravosuđa, koje je upravo oslobodilo i Miroslava Kutlu, ima neefikasnu ekonomiju koja subvencionira – tuđe ekonomije. Pa tako državne potpore idu za kupnju električnih auta, a autoindustrije nemamo (Rimac automobili samo su element u tragovima, zapravo – niša), za stambenu štednju, a stambene su nam štedionice u većinskom austrijskom i talijanskom vlasništvu, u energetiku, a Inu smo predali Mađarima...
Dok u SAD-u stvaraju lažnu sliku samoregulirajućeg tržišta na način da se javnim novcem financiraju inovacije, a onda ih privatnici monetiziraju, dobivajući uz to goleme subvencije (Tesla, Apple, Google...), kod nas društveni novac ne ostaje čak ni povlaštenim pripadnicima našeg društva. Ideje su naše, a plaća se – njemački benzin.
Gdje je nestalo - Mijić?!