Lijepo mi je bilo u reprezentaciji, nemam nikakvih zamjerki, svi su bili jako korektni. Nisam odigrao koliko sam mislio da ću igrati, ali došli su novi dečki, novi igrači i njih se više gledalo. No, ispunio sam san, silno sam želio igrati za Hrvatsku, kaže Budan za Max! Napadač Igor Budan, bivši član hrvatske reprezentacije, ove je zime Palermo zamijenio Atalantom, gdje je već bio.
– Bio sam prije sedam godina, ali samo po papirima, bilo je toliko promjena klubova, nisam se baš tako često selio, ali da puno puta jesam, to je istina – kaže hrvatski napadač.
Čuli smo se s njim još dok je bio u Palermu, tada nije želio razgovarati. Malo je bila napeta situacija u klubu, a onda se iz vedra neba pojavila mogućnost da ode u Atalantu.
– Iznenadio me poziv, ali došao je u pravo vrijeme. Malo sam igrao u Palermu iako sam dobro počeo, zabio gol Parmi, igrao protiv Napolija. No, nakon što se otvorila mogućnost da odem u Atalantu, nisam puno razmišljao. Želim još igrati nogomet, mislim da mogu igrati pravi nogomet i srce mi je reklo da idem u Atalantu.
Bergamo je puno bliže Rijeci od Palerma.
Voli doći doma
– Istina, za tri sata sam sada u Rijeci. Volim doći doma, iako, sad je ta nostalgija manja nego prije. Znate, 14 sam godina u Italiji, osam godina sam u braku, supruga i kći su sa mnom i onda je sve puno lakše – ispričao je Budan.
Kako je podnositi sve te selidbe, promjene sredina?
– Čovjek se s vremenom navikne. Ispočetka je to uvijek bio stres. Dobro, i sad, kad se dogodi transfer ovako na brzinu kao meni sada, ima stresa, ali čovjek se s tim nauči živjeti. No, s druge strane je i zanimljivo, srećeš se s nečim novim. Sad mi je lijepo vidjeti što se promijenilo u Bergamu.
Promijenilo se i u reprezentaciji, već vas dugo nema na popisu izbornika, Slaven Bilić prestao vas je zvati, Igor Štimac je nastavio taj slijed.
– Lijepo mi je bilo u reprezentaciji, nemam nikakvih zamjerki, svi su bili jako korektni. Nisam odigrao koliko sam mislio da ću igrati, ali došli su novi dečki, novi igrači i njih se više gledalo. No, ispunio sam san, silno sam želio igrati za Hrvatsku iako sam mislio da ću u njoj dulje trajati, više od sedam utakmica i jednoga gola. Ali, lijepo je bilo biti dio te generacije, držim i da sam u to vrijeme zaslužio pozive jer sam puno zabijao u Italiji.
Kako danas gledate na Hrvatsku?
– Sve je novo, svi novi dečki igraju. Ono što je drukčije, vidi se da se sad u reprezentaciji više stvaraju igrači. Nekoć su u nju ulazili gotovi igrači, a sad je sve više mladih talenata s kojima se onda radi. I dobar je to put, Hrvatska se stalno drži visoko.
Jeste li gledali Hrvatsku na Euru?
– Jesam, ali nekako mi je sve u magli, znam da smo igrali jako oprezno protiv Španjolske, ali da smo protiv Italije bili jako dobri. Ma imali smo strašnu skupinu i tu se nema što zamjerati. Možda se nešto moglo napraviti da smo pokazali više karaktera, da smo izašli malo hrabrije. Ali, treba razumjeti Bilića, kad vidiš tko ti je s druge strane, logično se odlučiti na oprez.
Prošlog ljeta Igor Budan doživio je najveću moguću tragediju, za godišnjeg odmora u Rijeci preminula mu je kći.
– To je strašno, to je životna rana, jedina koja nikad ne može biti manja. Uvijek je teško kad izgubiš nekoga bliskog, iz obitelji, roditelja ili brata, ali izgubiti dijete, to nije prirodno. Trebat će mi vremena, godina. Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali Amber će uvijek imati moj dio srca, srca cijele obitelji – tiho je govorio Igor o toj teškoj temi.
Treba naučiti nositi se s tim
– Znate, život je isti, ali na život gledam iz drugog kuta, to je ono što ljudi oko mene ne vide i ne mogu vidjeti. Kad me ljudi vide, reći će da se ponašam isto kao i prije, ali meni je sve drukčije. Trebam još vremena da mi se sve posloži, treba naučiti nositi se s tim.
Jeste li u tim trenucima pomišljali na završetak karijere?
– Razmišljao sam da odem iz nogometa, sad mislim da će mi promjena kluba dobro doći, da će mi pomoći. U Palermu je svima žao što sam otišao, svi znaju kako mi je bilo, suosjećali su sa mnom i pomagali mi, i njih je pogodila moja tragedija. Svima sam jako zahvalan, pogotovu predsjedniku Palerma i njegovoj supruzi s kojima ću uvijek biti u kontaktu. Žao je dijelom i meni što sam otišao iz tog kluba, ali mislim da će ova promjena kluba pomoći i meni i mojoj obitelji. Ponosan sam na to kako smo sve izdržali, ali, znate, još mi je o tome teško pričati.
Vratimo se nogometu, ide vam 33. godina, 14. u Italiji, bliži li se i kraj karijere?
– Svakom igraču dođe kraj. No, svojom sam karijerom zadovoljan, sigurno bi bila i puno bolja da nije bilo tih ozljeda, ali mislim da sam ostvario dobre rezultate. Želio bih igrati još dvije godine, no vidjet ću nagodinu hoće li to biti moguće. Možda prekinem sa 34, a možda i budem igrao do 35. godine. Golove još znam zabijati, sad se opet vidjelo da me ljudi žele. I psihološki mi je to jako važno. Očekujem da ću u Atalanti igrati više, a bio bih zadovoljan s pet, šest golova ovog proljeća. Ma i četiri bi bila dobra – uz smiješak je zaključio Budan kojem se svatko mora nakloniti.
Koliko god su mu rane duboke, prema van je ostao isti, pristupačan, vedar, normalan, kakav je uvijek bio. I samo mu možemo poželjeti sreću, da i u sebi posloži sve.