Ta nedjelja, trinaestoga dana rujna tako je lijepo počela. Sunčano lijeno prijepodne, barem u Hrvatskoj, dok je u Lilleu već uvelike kišilo... Čim je otkucalo podne, prokišnjavala je i do gole kože pokisla hrvatska košarka. Česi su nas ispratili s EuroBasketa, a onda se sručila lavina: osramotili ste Hrvatsku, kriv je Perasović, kriv je Bogdanović, krivi su ozlijeđeni Tomas i nespremni Draper, Ukić i apatični Tomić, krivi su Šuker i HKS, kriv je bivši Radić, krivi su klupski treneri, tajnici i fizioterapeuti... Svi su krivi, a činjenica je da su na terenu bili najbolji košarkaši koje Hrvatska ima, dok je izbornik Velimir Perasović bio izabran aklamacijom... I da su oni najviše od svih željeli uspjeh, piše Max!.
Umjesto osuda i kritika, pokušali smo doći do stručnog odgovora zbog čega su košarkaši zakazali u ključnom trenutku od profesora Igora Jukića (42) s Kineziološkog fakulteta, vrhunskog stručnjaka za kondicijsku pripremu koji je radio u stožerima i košarkaša i nogometaša, individualno, između brojnih, i s Ivicom Olićem, Mirkom Filipovićem... Košarka je prof. Jukiću bazni sport, s više izbornika prošao je europska i svjetska prvenstva.
Perasović najbolji izbor
Zbog čega su košarkaši zakazali u najbitnijoj utakmici EuroBasketa? Zbog slabe pripremljenosti ili su pali na psihološkom planu?
– Iskustvo me naučilo da je promatranje sportskih sustava izvana, sa strane, uglavnom preplavljeno pogrešnim pretpostavkama, a samim time i pogrešnim zaključcima. Na žalost, medijski je prostor utemeljen na promatranju sa strane i od toga živi. Čak se i stručne analize poput ove, trebaju doživljavati sa zadrškom. Nakon rezultatskog ishoda naše košarkaške nacionalne vrste, nije teško konstatirati neuspjeh. A budući da svaki sportski rezultat prati i određeni dojam, slika naših košarkaša poprima još tamnije nijanse. Vjerojatno ne postoji aspekt sportske pripreme i sportske pripremljenosti naših košarkaša koji, nakon ovakvog ishoda, nije pod velikim znakom pitanja. Da, zakazali su kad je bilo najvažnije. Da, zakazali su i psihički i fizički i taktički. Što ne znači da su oni loši u psihičkom, fizičkom i taktičkom smislu. Oni su se u konkretnom trenutku loše predstavili. Ali pokušajmo o tome pričati bez dramatiziranja, argumentirano i dostojanstveno. Toga, čini mi se jako nedostaje u osvrtima na sportske rezultate naših sportaša.
Može li se reći da su bili pogrešno pripremljeni za EuroBasket? Jesu li izbornik i njegovi suradnici pogriješili u programu priprema?
– Prije svega, izbor Velimira Perasovića za izbornika od samog početka ulijevao mi je povjerenje i nadu u dobar rezultat. Taj se dojam pojačao kad sam vidio sastav stručnog stožera. Dario Gjergja i Aramis Naglić su dva sjajna čovjeka i kvalitetni košarkaški treneri, ustvari svijetla budućnost naše košarkaške struke. Kada se tome dodaju dva vrhunska kondicijska eksperta, Slaven Krtalić i Vedran Naglić, sve projekcije izgledale su dobro. Struka je davala garanciju dobrog ishoda. Ipak, loš rezultat otvorio je mnoga pitanja i potaknuo sumnje. U takvim situacijama struka je prva na udaru i u sljedećim danima ili tjednima vjerojatno ćemo dobiti mnoge odgovore od neposrednih aktera. Samo nemojte smetnuti s uma da su mali detalji i nijanse mogli okrenuti tu priču u sasvim drugom pravcu. Uvjeren sam da je stručni stožer glavninu posla odradio dobro, ali su očito važni detalji bili izvan kontrole.
Trener mora biti umjetnik
Zbog čega su naši košarkaši padali iz utakmice u utakmicu i svaku sljedeću igrali teže i slabije nego prethodnu? Djelovali smo kao ispuhani balon, jesu li igrači bili pogrešno tjelesno pripremljeni?
– Nakon pripremnog skora od 9-0 sve je upućivalo na visoku razinu uigranosti i samopouzdanja. Pa tko ne bi želio pobijediti sve utakmice! Dobri pripremni skorovi nerijetko opisuju moćne timove. A naši su dečki izgledali moćno. Čak se stvarao dojam da predstave protiv Slovenije i Grčke imaju još rezerve. I pobjede protiv Makedonije i Nizozemske bile su pozitivne, jer najteže je igrati unaprijed dobivene utakmice. Vraćali smo se iz rezultatskih minusa i pobjeđivali. Tako to rade velike ekipe. Poraz od Gruzije promatrao sam kao potrebno otrežnjenje, pljusku, koja zna uozbiljiti protagoniste, posebno igrače. Češka je, nažalost, bila veliko razočaranje. Vjerujte, najviše za njih na terenu i pokraj terena. Naših desetak minuta razočaranja i nervoze i nešto piva za utjehu, neusporedivi su s onim kako su se osjećali naši momci dolje na terenu. Poniženi i potonuli. Razočarali su sve oko sebe, ali ono najvažnije, razočarali su i iznevjerili sebe i svoje snove. U stručnoj analizi takvog neuspjeha obično ne postoji amnestija ni za koga. Loše kadroviranje, loš program, loša kondicija, loša atmosfera, loše vođenje... A je li to baš tako?
Pa je li to baš tako?
– Naravno da nije. U sportu postoji velika količina neobjašnjivog dijela varijance. Postoji značajan udio faktora koji nisu uvijek pod kontrolom. Zbog toga se trenerski posao nerijetko smatra umjetnošću. Ponekad naizgled skromni programi iznjedre uspjehe.
– Isto tako, i najprecizniji programi rezultiraju neuspjehom. Nema jedinstvenog puta do uspjeha. U sportu nema recepata. Zbog njegove nepredvidljivosti ga toliko i volimo. Ipak, uz pomoć sportskih znanosti došlo se do temeljnih principa i zakonitosti. A njih poštuju praktično svi. Temelj sportskog uspjeha su talent, znanje i uvjeti. Tko bolje iskoordinira ta tri faktora, bliži je vrhunskim rezultatima.
Igrali su u grču, pod velikim pritiskom? Zbog čega?
– Za naše reprezentativce pritisak je srednje ime. Nije na njima bio ništa veći pritisak nego što je to u njihovim karijerama uobičajeno. Oni se znaju nositi s pritiskom, vješti su, taktički obučeni i odlično kondicijski pripremljeni. Oni, jednostavno, nisu bili na razini njihova i našeg očekivanja kada se to od njih tražilo. Moguće je da se to dogodilo zbog drukčijeg pritiska koji je prisutan u nacionalnim timovima. Tada i voljeni grb na prsima stvara posebnu emociju, ali i pritisak. Javnost je u takvim slučajevima ili euforična ili superkritična. To je posebnost našeg društvenog ambijenta. Ali to će se teško promijeniti. Zbog toga je jedna od tajni uspjeha naših sportskih ekipa u povijesti, ustvari, udaljavanje od osjećaja krivnje prema hrvatskom narodu, bez obzira na ishod. Oni koji su u tome uspjeli, zasjali su na tronu.
Apstraktne vrijednosti
Sputava li hrvatske igrače “strah od neuspjeha”, strah od pogreške, od kritika i negativnih komentara...?
– U sportu dominira jedna vrsta straha, a to je strah od poraza, strah od neispunjavanja tuđih i vlastitih očekivanja. Kada dođe do nesklada između mogućnosti i očekivanja, nastupa stres. A posljedica stresa je neiskazivanje potencijala. Kada se to još preseli na kolektivnu svijest, ishod ne može biti pozitivan. Meni se čini da su sportaši u Hrvatskoj u posebno nepovoljnoj situaciji. To su mladi ljudi koji su riješili ili još uvijek rješavaju svoje egzistencije, koji provode vrijeme u uređenim sustavima i žive zasluženim komforom vrhunskih sportaša. Dolaskom u reprezentaciju okolnosti se dramatično mijenjaju. Ovdje igraju za svoju državu, za uzvišene osjećaje i za ponos nacije. Sve spomenuto su apstraktne, nenaplative vrijednosti. Recite mi, koliko ljudi u Hrvatskoj provede dva mjeseca godišnje radeći nešto samo za Hrvatsku, samo za svoju državu. A da na to ničim nisu primorani. Znate što, svaka im čast!
Može li na to uopće utjecati trener i kako može izbjeći kolektivnu blokadu momčadi?
– Naravno. U timskim sportovima trenerova ponajvažnija uloga je kreirati pozitivnu radnu i natjecateljsku atmosferu. Treneri se moraju koristiti metodičkim, komunikacijskim, pedagoškim i didaktičkim vještinama kako bi kreirali harmoničan ambijent i pozitivno ozračje. U ovom slučaju mi se čini da je na samom kraju našeg puta to bio temeljni problem koji je uzrokovao takav rezultatski podbačaj. Hrvatska je protiv Čeha bila u grču, u nevjerojatnoj blokadi. Individualno i timski. Vjerujem da samo izbornik, stručni tim i igrači znaju zašto je došlo do toga. Koliko je važna psihološka priprema igrača i momčadi?
– Psihološka priprema aktualizira cjelokupni sportski potencijal. O psihičkom stanju trenera i igrača ovise sportske izvedbe na terenu. Zbog toga je sportska psihologija obvezno gradivo u školovanju svih sportskih trenera. Ali sportski teren često zahtijeva “uličnog” psihologa. Trenera koji čita stanje svojih sportaša i reagira pojedinačno i timski. Pokušajte se spustiti na teren među te lavove i vukove i voditi ih. Poželio bih vam da to osjetite makar na nekoliko minuta. Da, to je neviđen izazov i zadovoljstvo. Koji se, katkada, pretvara u noćnu moru...
Je li bio opravdan potez da izbornik Perasović na EuroBasket vodi nespremne igrače – ozlijeđenog Tomasa, nespremnog Drapera...?
– Slučaj Tomasa i Drapera, prije toga Laffayeta, izborniku je značajno umanjio manevarske mogućnosti. S njima u optimalnoj formi, Hrvatska bi izgledala sasvim drukčije i protiv Gruzije, a posebno protiv Češke. Nemojte zaboraviti Bogdanovićev potres mozga. Samo ću vam spomenuti da zbog sličnog potresa mozga borci u udaračkim borilačkim sportovima imaju obveznu pauzu od nekoliko tjedana. Bojan je igrao nakon nekoliko dana. On je za mene heroj.
Mijenjamo li (“trošimo”) prečesto izbornike? Bi li bilo bolje da imamo profesionalnog izbornika koji bi se bavio samo reprezentacijom, a ne bi paralelno imao posao u klubu?
– U zemljama poput naše, koja oskudijeva u svim resursima koji se izražavaju apsolutnim brojkama, jedina su nada znanje i kontinuitet. Našim stručnjacima znanja ne manjka. Kontinuitet je problem. Moram to kazati, kontinuitet je strateška odrednica neke zajednice. Obitelji, prijateljstva, kluba, kvarta, grada, države... danas se na našem lijepom planetu vrlo jasno raspoznaju društva i države koje svoj prosperitet temelje na znanju i ustrajnosti.
Koliko negativna klima koja se stvara u medijima utječe na motivaciju i pripremljenost igrača? Koliko na igrače utječu kritike bivših velikih igrača i trenera?
– Mediji značajno utječu na doživljaj stvarnosti prosječnog čovjeka. U tome leži moć medija. Zbog te moći, mediji imaju i ogromnu odgovornost. Oni utječu na društvene ishode, ali i na pojedinačne sudbine. U sportu je to posebno istaknuto. Zbog toga su danas najuspješniji treneri i sportaši oni koji ili manipuliraju medijima ili ih doživljavaju kao igru. S druge strane, svatko tko medijske napise i priloge doživljava osobno i fatalistički, neće dugo opstati u vrhunskom sportu. Pojest će ga vlastiti ego i frustracije zbog drukčijeg mišljenja.
Trebamo jake lidere
Zbog čega neki igrači redovito puno bolje igraju za svoje klubove nego za reprezentaciju? Konkretno Ante Tomić... ili Damjan Rudež, rođeni šuter, a bez šuta na EuroBasketu?
– U klubovima igrači imaju pravo na više pogrešaka i loših utakmica. Ondje nemaju previše vremena očajavati i plasirati negativne emocije. Ondje je u pitanju posao. Prilikom igranja za Hrvatsku pojavljuje se dodatna emocija, a emocije su nestabilna valuta. S kojom možeš u nebo, ali i u jamu. I opet, najuspješnije su one reprezentacije koje imaju kontinuirano kadroviranje struke i igrača. Koje su godinama zajedno i iza kojih stoje društva i sustavi koji vjeruju u njih i poštuju ih bez obzira na natjecateljske rezultate.
Može li trener u nešto više od mjesec dana priprema promijeniti navike svojih igrača i posložiti ih u momčad?
– Trener može napraviti čuda. To je jednostavnije učiniti u klubu nego reprezentaciji, ali je moguće. Mnogi hrvatski treneri su to dokazali. I Velimir Perasović je to već pokazao i dokazao u svojim klubovima. I uvjeren sam da ga čekaju velike stvari u karijeri. On je trener koji vjeruje u znanje i naporan rad. I siguran sam da će iz ove lošije epizode izvući nova iskustva s kojima će biti još bolji.
Je li rješenje u tome da se neki igrači otpuste iz reprezentacije, da ih se više ne poziva, a da se otvori prostor mlađim igračima koji još nemaju seniorske sezone u svojim klubovima?
– Rješenja se generiraju sustavnim rješenjima, a ne otpustima i otkazima. Kadroviranje je pitanje svih pitanja. Izabereš li pravog čovjeka za pravu ulogu, uspjeh je zajamčen. A o tome odlučuju lideri. Lider je predsjednik saveza, izbornik, kapetan ekipe ili terenski lider. Lideri moraju biti najtalentiraniji ljudi. Oni vode društvo i sustave naprijed. Oni imaju najveću odgovornost i zbog toga plaćaju račune na kraju priče. Hrvatska ima ljudske i liderske potencijale. U sportu i u društvu u cjelini. Trebamo ih prepoznati i pustiti ih da nas vode.
Servi 4. na kraju hehehehehehehehehe, koji likovi umišljeni