Igor Vori ostao je posljednji Mohikanac, posljednji rukometaš iz generacije koja je 2003. osvojila svjetsko zlato u Portugalu. Sa 34 godine Igor je kapetan hrvatske reprezentacije, koju uskoro očekuje novi nastup, na Svjetskom prvenstvu u Kataru. S našom reprezentacijom u posljednjih 12 godina osvojio je devet medalja (dvije zlatne, četiri srebrne i tri brončane).
– Kao klinac oduvijek sam maštao da ću biti sportaš. Tamo negdje od pete-šeste godine kada sam se počeo baviti sportom, a igrao sam nogomet, tenis, rukomet, to je bio nekako moj put. Hvala bogu, uspio sam. Znam da nisam imao nekog uzora, a ljubav prema rukometu pojavila se nakon što je Hrvatska osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine. Imao sam 16 godina i svi klinci počeli su igrati rukomet, svi su htjeli biti Ćavari, Smajlagići, Saračevići... – rekao je Vori.
Tijekom cijele osnovne i srednje škole rukometna lopta stalno mu je bila u ruci. Poslije nastave odmah je trčao na treninge.
– Nikad me nisu pretjerano zanimale igrice na kompjutoru. Nikad me to nije privlačilo. A danas imam i premalo slobodnog vremena da bih sjedio uz kompjutor.
Kakav ste bili učenik?
Voltaren kao najbolji prijatelj
– Štreber sigurno nisam bio. Nisam bio odlikaš. Bio sam uvijek vrlo dobar. Roditelji me nisu tjerali da moram proći s pet. Bili su mi potpora i bez njih ne bi tako daleko dogurao.
Ozbiljno se rukometom počeo baviti 1997. godine kada je u Zagreb za trenera došao Velimir Kljajić.
– Sve je počelo na turniru u Davoru tog ljeta. U to vrijeme tražio sam priliku, čak sam u jednom trenutku htio i odustati. Malo bih dobio priliku, malo ne bih. Zagreb je u tom trenutku bio jedan od najboljih europskih klubova. Bila mi je velika čast i zadovoljstvo što sam uopće dijelio svlačionicu s takvim igračima kao što su Saračević, Lavrov, Kuličenko, Maglajlija... Prvi put kada sam ušao u svlačionicu izgubio sam se. Jučer sam ih gledao na TV-u, a danas igram s njima. I borio sam se, a kad je došla prilika, iskoristio sam je.
U početku mu stručnjaci baš nisu predviđali veliku karijeru.
– Istina je, govorili su mi što ću s tom visinom, smijali su mi se. No nisam ja to puno ni primjećivao. Bio sam u pubertetu pa sam bio malo prgav, bezobrazan u nekim trenucima. Volio sam se čak posvađati sa starijima. To nije bilo baš za pohvalu, ali borio sam se za svoju poziciju. Daleko od toga da nisam poštovao starije, ali sve je imalo svoje granice. To mi je bila dobra škola. Naučio sam nešto od toga.
O fakultetu nije razmišljao.
– Ma ne, nisam ja za to. Meni je samo sport bio u glavi. Uostalom, sa 19 godina sam već otišao u Italiju. Moj tadašnji trener u Zagrebu, Lino Červar, odveo me sa sobom u Prato. Prvi odlazak od kuće sa 19 godina nije za mene bio stres. Lino me pozvao i otišao sam u stilu baš-me-briga. S njim sam bio dvije godine u Pratu. On je trener koje me najdulje trenirao.
Vaš odnos s Linom bio je specifičan. Kada bi Lino na nekoga galamio, to biste uvijek bili vi, krivi ili ne?
– Mi smo bili više od trenera i igrača. On je meni u jednom trenutku bio i mama i tata. U Italiji me zaista jako pazio. Što se tiče vikanja, koristio je tu priliku da viče na mene kao što svaki roditelj ponekad viče na svoje dijete. Bilo je dana kada mi je to išlo na živce, ali sve je to bilo s dobrom namjerom. Toliko mi je dugo bio trener da je već postalo normalno da on viče, a ja slušam. Ali, nije bilo nikakvih zlih namjera. Dobro znam što Lino misli o meni. Puno mi je dao, ali sam i ja njemu puno dao. Uvijek me je tretirao kao svog sina.
Na Svjetsko prvenstvo u Portugal 2003. godine Lino ga je poveo, ali se ondje nije puno naigrao.
– Kao prvo, nisam vjerovao da sam išao u Portugal. Ipak su tada na mjestu kružnog napadača bili Jović i Sulić. U redu, bio sam na pripremama, ali nisam se nadao. Ja sam ipak tada bio bez puno iskustva. Meni je bila velika čast da sam bio dio te priče.
Povratak sa zlatnom medaljom bio je spektakularan, posebice na Trgu bana Jelačića:
– Pa mi u tom trenutku nismo bili ni svjesni što smo napravili. Kada smo odlazili, ispratila su nas dva novinara. Dobili smo na poklon paket čarapa, jednu trenirku i jednu majicu. Eto, tako smo otišli na to prvenstvo.
Od 2003. do danas hrvatski rukomet ostao je u vrhu. U dvanaest godina igrali smo na 15 velikih natjecanja i na samo dva nismo igrali u polufinalu:
– Reći da je to svjetsko čudo je malo preteška riječ. Ali biti godinama u samom vrhu je za respekt. Teško se popeti na vrh, a još je teže ostati na njemu. A mi smo uspjeli. Ali, znate što ću vam reći, svi smo mi sve te godine uložili puno truda i rada. Ljudi samo misle da mi dođemo na natjecanje, odigramo i to je to. A nitko ne zna koliko je to odricanja na pripremama, koliko je to odvajanja od obitelji. Sve je to bilo i stresno. Svi misle da je život profesionalnog sportaša lagan. Postoji ipak i ta druga strana. Nitko ne zna s kakvim se mi sve bolovima budimo. Neki put to ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Voltaren nam je ponekad najbolji prijatelj, što ipak nije normalno. Nemoguće je da samo osam sati nakon što te dobro izudaraju igraš novu utakmicu kao da ništa nije bilo – rekao je Vori.
Nakon Igara u Londonu 2012. godine, razmišljao je o tome da propusti Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 2013. godine.
– Nisam nikad rekao da neću više igrati, kao što je možda nespretno bilo preneseno. Bio sam jednostavno umoran. Fizički nisam mogao više izdržati. Sreća da nije došlo do neke veće ozljede. Onda je došao novi razgovor s izbornikom i rekao sam da ću ići, ali da neću moći igrati punu minutažu. I ispalo je super. Pomogao sam koliko sam mogao, osvojili smo medalju, a ja sam se uspio odmoriti.
Najteži trenutak u karijeri?
– Poraz u finalu Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine.
Hrvatska na zlatnu medalju čeka od 2004. godine, kao i Vori. Je li Katar prilika za najviše postolje?
– Vidjet ćemo. Ljudi kod nas jako malo prate rukomet. Znaju za našu reprezentaciju, znaju možda još za Francusku i Dansku. Ali malo tko zna da naš prvi suparnik, Austrija, ima novog izbornika koji radi čuda s njima. Da oni imaju sedam igrača iz njemačke lige. Da je to njihovo krilo Weber godinama u vrhu liste strijelaca njemačkog prvenstva. Nitko ne zna da Tunis dolazi sa sastavom u kojem svi igrači igraju u najboljim francuskim klubovima. Nitko ne zna da je Makedonija jaka zbog Vardara i Metalurga. A svi mi govorimo da smo favoriti. A vidite da nije to tako. Zato moramo stajati čvrsto na zemlji i biti strpljivi – napominje Igor.
Prati li neke druge sportove?
– Pratim, više na internetu nego što gledam. Nemam puno slobodnog vremena. Od srpnja do 15. prosinca prošle godine nisam imao nijedan vikend slobodan. Mogu reći da sam navijač Dinama, Cibone, vaterpolista Mladosti. Čak sam kao mlad išao na odbojkaške utakmice.
Je li u mladosti isključivo odlazio na sportske utakmice?
– Ma ne. Pa i ja sam čovjek od krvi i mesa. Imao sam jedno društvo, koje nema veze sa sportom. To je društvo iz kvarta. Puno smo izlazili, zabavljali se.
Idealan odmor?
– Da ništa ne radim. Nisam neki veliki ljubitelj mora da mogu reći da jedva čekam odlazak na neku plažu i provod ondje tri mjeseca. Ne volim kada moram nešto raditi u određeni sat. Kad sam na odmoru, za mene sat ne postoji. Deset mjeseci radim na sat i zato kad sam na odmoru volim biti opušten. Eto, već nekoliko godina odlazim u Bol, tamo mi je super, imam dobro društvo, a i djeci se tamo sviđa. Da se razumijemo, ne idem tamo kada je špica sezone. Ljetujem kod jednog mog prijatelja i tamo se osjećam kao doma. Tamo ne moram ni auto upaliti, sve stignem pješice.
A odmor u Tajlandu ili na Havajima?
– Nisam za daleka putovanja. Iskreno, malo se bojim aviona. Ne ulazim u avion baš kao da sam najhrabriji na svijetu. Uz rukomet sam dosta proputovao tako da me to baš i ne privlači. Dobro, velika mi je želja da jednom odem u Ameriku. Svi koji su bili kažu mi da je odlično, pa eto da i ja to vidim.
Ne voli se ni seliti?
– Da, ali selidbe su mi postale kao dobar dan.
Doček Nove nije ništa posebno
Igrali ste u mnogim gradovima. Koji vam se, uza Zagreb, najviše sviđa?
– Barcelona. Živio sam doslovce na plaži. Tamo je život nevjerojatan. Svaku minutu se nešto događa, tamo se živi sto na sat. Jednostavno morate i vi upasti u tu mašineriju. Pariz? Iskreno, nisam ga stigao pošteno ni upoznati jer su obveze u klubu bile takve da nisam stigao.
Sa suprugom Oljom zajedno je već 15 godina. Ima dvoje djece, sina Petra (6) i kćer Niku (2).
– Upoznali smo se u jednom kafiću i to je tako krenulo. Svidjela mi se odmah na prvu. Supruga i obitelj glavni su razlog što sam još uvijek na ovom nivou igranja. I supruga se puno odricala, sve je bilo nekako podređeno mojoj karijeri. Živim mirnim, obiteljskim životom i to mi jako odgovara.
Voli gledati televizor...
– Čim se probudim, odmah palim televizor. Čak mi nije bitno što je na programu. I kad nema ništa na programu volim ga gledati. To mi je najbolji odmor.
Omiljeno jelo?
– Supruga odlično kuha i jedem sve. Sad kad sam malo stariji moram više paziti što jedem. Ajmo reći da najviše jedem tjesteninu, i to na sve načine.
Kako je proveo Božić i Novu godinu?
– Na Božić je tradicionalni obiteljski ručak, a za Novu godinu bili smo doma. Olja je zaspala u devet, a ja 15 minuta kasnije. Probudili smo se pet do ponoći. Samo sam čuo da se puca.
Koji mu je bio najluđi doček Nove godine?
– Pa ne znam. Meni ti dočeci nisu nikad bili nešto posebno pa to i ne pamtim.
Kakav odnos ima sa Zoranom Gopcem?
– Imali smo nekih razmirica, ali smo danas u dobrim odnosima. Imamo iskren odnos. Mogu o njemu misliti što hoće, ali da nije bilo njega ne bi bilo ni svih tih dobrih rezultata. I dok će on biti uz hrvatski rukomet bit će još dobrih rezultata.
Nije tajna da pregovara sa Zagrebom o tome da se na kraju ove sezone vrati u svoj bivši klub?
– Postoji obostrana želja da se vratim. Treba se poklopiti malo stvari da se vratim. Sigurno je da se neću vratiti radi novca. Vani još uvijek mogu puno više zaraditi. Kući se vraćam jer mislim da mogu još puno dati svom prvom klubu. Velika mi je želja da sa Zagrebom zaigram na završnom turniru Lige prvaka – zaključio je Vori.
>> Igor Vori: Ovo mi je 14 veliko natjecanje, ali još imam motiva
>> Hrvatska deklasirala Srbiju i najavila velike stvari za Svjetsko prvenstvo