Do prije nekoliko tjedana Igor Zečević (24) bio je anonimni mještanin Gunje koji je slobodno vrijeme koristio za pisanje pjesama što mu je omiljeni hobi. Počeo ih je sasvim slučajno pisati tijekom srednje škole tako da je do danas napisao 500-ak pjesama. Iako je svaka od njih nastala sa razlogom i vezana je za neki događaj ili osobu njegovim prijateljima i sumještanima posebno je draga pjesma koju je nazvao Tragedija gunjanskog naroda.
– Ona je nastala u vrijeme moga boravka u prihvatilištu u Cerni kada sam zajedno sa nekoliko tisuća mojih sumještana morao napustiti svoj dom. Pokušao sam kroz nju prepričati sav taj strah, paniku i događaje kada smo bježali iz sela od vodene stihije. Kome god sam je prepričao kaže da je dobra iako je gotovo nemoguće opisati sve te jezive događaje od toga vikenda, kaže Igor. U njoj govori o nadolaženju vode, napuštanju sela, strahu ljudi, međusobnim odnosima mještana Gunje ali i nadi da će se uskoro svi vratiti u svoje selo koje će biti ljepše nego ikada. Za svoje pjesme kaže da najčešće nastaju tijekom noći, dok je tišina i može se opustiti. Tako je i Tragedija gunjanskog naroda nastala dok je bio u dvorani, u Cerni, tijekom jedne od noći dok je bio okružen stotinama drugih ljudi koji su spavali oko njega. Poplava mu je odnijela gotovo sve stvari pa je tako ostao i bez većine svoje odjeće, uspomena ali i pjesama. Do sada ih nije nigdje objavljivao, osim na svome Facebook profilu. Prije poplave dogovarao je suradnju sa jednim bendom iz Osijeka ali je i to sada pod znakom pitanja.
Tragedija gunjanskog naroda:
Nasip probila je Sava
u sekundi strava prava
ljudi ko muhe bez glava
trče, jure i bježe
ko sad čuje svi se ježe,
apokaliptične scene
krv struji kroz vene.
A Sava sve pred sobom nosi,
gotovo goli i bosi
krenuli živote spasiti.
A kad ćemo se vratit,
pitanje svaki put stoji
dan se ko godina broji.
Ko priča iz horora
najgora noćna mora
životinja urlici, krici
dok polako osviće zora.
To se ne može opisat,
na tren zastaneš disati,
kad sjetiš se svog sela, ljudi
i pitaš gdje se ko budi.
Drago ti negdje na cesti,
dok hodaš ulicama sresti
te ljude iz svoga sela
u moru tuge kap veselja.
Jer vidiš da su zdravi i živi
možda sad su dani sivi
al sve će na svoje doći
opet će selo da živi.
Doć će vrijeme
kad ćemo se vratit
svoje selo pozlatit
sudbina svima nam ista
al opet sve će da blista.
Sad nije važno tko si
Srbin, Hrvat, Bosanac
jer svi smo sad ko braća
baš niko nije stranac.
Bio Jovan, Mujo, Anto,
niko ne pita te zato,
zajedništvo ovo
ko da Bogom nam je dato.
Jedna muka nas rastavila
tamo za vrijeme rata,
a ova nas sastavila
sad smo brat uz brata.
Ljubi bližnjega svoga
sad se oči tvoje
snagom danom od Boga
pomozi kad nevolja tu je.
I sve ovo sada
sjećanje će postati,
al mi u srcu nada
da će zajedništvo ostat.
Da će mir u nama ostat
i da bolji ćemo postat
više sloge stvarat
jedni drugima davat
pomoć il bar pružit ruku
olakšati malo muku.
U svima srca tuku
nego ikad jače
živa nam je glava
al nekad mora da se plače.