“Kada razgovaram s ministrima rada, onda oni govore kako tvrtke imaju potrebu za imigrantima i to je točno. Imat ćemo potrebu za milijun imigranata u duljem razdoblju. No to saznanje suprotstavljalo se izbornim računicama. Kada ti isti ministri odlaze govoriti pred svojim nacionalnim biračima, protive se prihvatu izbjeglica”. To je 2011. godine izjavila tadašnja europska povjerenica za unutarnje poslove, a sadašnja povjerenica za trgovinu Cecilia Malmström.
Povratak u prvu zemlju
Bez obzira na to što postoji Dublinski sporazum, koji su prihvatile sve države Europske unije, kao i neke izvan nje, kojim se reguliraju izbjeglička pitanja, svaka država se prema migrantima ponaša na osnovi trenutačnog političkog i društvenog stanja u njoj, a neke imaju i zakone kojima se kažnjavaja ilegalna imigracija.
Praktički svaki izbjeglica koji uđe bez dokumenta u neku državu koja ima takav zakon, počinio je kazneno djelo.
Dublinska konvencija, odnosno Zajednički europski sustav azila (CEAS) prvi put potpisan u Dublinu 1990., a stupio je na snagu sedam godina kasnije, načinjen je na osnovi Konvencije o izbjeglicama iz 1951. i direktivama EU. Doživio je još dvije preinake, posljednja je bila 2013., pa se govori o Dublinu III. CEAS treba osigurati jednostavni pristup postupku azila onima koji ga traže, ali ne samo što ga se države ne pridržavaju, već je nepravedan prema državama u koje izbjeglice prve stupe.
To su uglavnom mediteranske zemlje (Italija, Grčka, Španjolska, Francuska) u koje plovilima dolaze emigranti iz Afrike i s Bliskog istoka, koje su svakog izbjeglicu trebale prihvatiti, identificirati i eventualno mu dati azil ili ga vratiti odakle je došao. S novim valom izbjeglica, koji ide balkanskim pravcem, i druge države su se našle u situaciji u kojoj je Italija već godinama.
Sada se govori o promjeni Dublinskog sporazuma koja bi dovela do toga da izbjeglica izabere državu u koju bi htio otići i da onda ona odlučuje hoće li mu dati azil ili ne.
No dok do takve izmjene ne dođe, sve bi se države trebale pridržavati Dublinskog sporazuma. Prema tom sporazumu, ako jedna osoba koja je u jednoj državi podnijela zahtjev za dobivanje azila ilegalno uđe u drugu državu, onda je ta država vraća prvoj.
Mađarska je bila u lipnju 2015. preplavljena zahtjevima za dobivanje azila i počela je graditi žičanu ogradu prema Srbiji.
U Francuskoj u 2015. godini bilo je do sada 50 tisuća izbjeglica smješteno u centrima, što je 9 posto više nego prošle godine, a što je čak pet puta više nego u Španjolskoj ili 10 puta više nego u Njemačkoj ili 18 puta više nego u Velikoj Britaniji.
Francuska je za izbjeglice (ali ne za promet ljudi i roba) zatvorila nakratko svoju granicu prema Italiji, pa je i neke imigrante iz unutrašnjosti vraćala u Italiju, ali nisu padale teške riječi između Rima i Pariza. U Francuskoj je na snazi zakon iz 2013. kojim su ilegalni imigranti počinili kazneno djelo i mogu biti kažnjeni sa do pet godina zatvora, a predviđeno je i kazneno djelo solidarnosti, odnosno za one koji pomažu tajnom imigrantu.
Nekažnjavanje migranata
U Italiji je na snazi zakon iz 2002. godine prema kojem se također ilegalni ulazak imigranta smatra kaznenim djelom, s kaznom od jedne do četiri godine, ali postoje mnoge druge okolnosti zbog kojih takve osobe ne završavaju u zatvorima, već ili bivaju izbačene ili dobivaju status izbjeglice. Osim toga pokrenut je postupak uvođenja zakona o nekažnjavanju tajnih imigranata, a ove godine je u Italiju ušlo više od 120.000 izbjeglica.
Zakoni su jedno, a političke retorike drugo. Političari mogu i napadati neku družavu ili neku odluku, ali bi se države trebale ponašati prema zajedničkim normama.
>> Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza
>> Zoran Milanović: Žica je simbol zla. To neće na hrvatsku granicu
Dublinski sporazum je smiješan i mrtav dokument koji je pisan kad se mislilo da će u EU doći 20 tisuća migranata, a već ih se sad više od pola milijuna, a biti će ih tri milijuna do sredine 2016. godine. Zaista ne znam kako će se tehnički osigurati povrat migranata u države prve primateljice u tolikim količinama, pogotovo kad će se u slučaju prisilnog povratka raditi o bijesnim i agresivnim ljudima koji ne žele biti deportirani. Dok se jedan vrati, deset novih će ući. Dublinskog sporazuma se Hrvatska treba vrlo malo bojati. Nama je ključan problem zatvaranje šengenskih granica s Mađarskom i Slovenijom gdje će se onda kod nas skupljati stotine tisuća migranata koji više neće biti poslušni i dobroćudni kao sada kad ostvaruju svoj cilj.