- Svaki dan dođem na imanje i nešto radim, a posla uvijek ima za onoga tko ga se hoće prihvatiti. Slažem ogradu od opeka, pripremam za betoniranje nosećih stupova, čistim teren ili donosim građevinski materijal koji je potreban za završetak objekta. Dok tako radim, ne trebaju mi nikakve tablete jer rad ovdje na zraku najbolja mi je terapija. Umjesto odlaska u kladionicu ili kod psihijatra, ja se ovdje liječim radom – kaže za magazin Oluju Ilija Goman, Vinkovčanin koji je za Domovinskoga rata sudjelovao u obrani Vukovara, Vinkovaca, Starih Jankovaca, ali i hrvatskih krajeva u Bosni. Unatoč invalidnosti koju je “zaradio” u prosincu 1991. u Ceriću kada se pripremao teren za proboj u Vukovar i kada je stao na nagaznu minu ostavši bez desne potkoljenice, sve sam radi osim najtežih poslova kada mu pomažu prijatelji.
Nedavno je skidao crijep s jednog krova i zasmetala mu je proteza pa ju je skinuo i spretno se verao po letvama i gredama krovišta. Imanje koje se prostire na pet hektara počeo je graditi prije 12 godina jer ni kao umirovljeni branitelj i ratni vojni invalid nije mogao mirovati kao što nije mogao mirno gledati kako srbočetničke bande dirigirane iz Beograda napadaju njegovu domovinu. Kao 19-godišnjaka 1991.ga je zatekla na redovitom odsluženju vojnog roka u nekoj makedonskoj vojarni, a zbog masakra nad hrvatskim policajcima 2. svibnja u Borovo Selu, za nekoliko dana mu je odgođen izlazak iz vojske, a to je najgore što se može dogoditi jednom vojniku! - Odmah po povratku iz vojske, javio sam se u postrojbe koje su branile Stare Jankovce, a u rujnu, nakon pada mjesta, prelazim u HOS u vinkovačko prigradsko naselje Mala Bosna. Dvije skupine od po nas 20-tak upućene su na obuku u šumu Kunjevci kod Vinkovaca koju je vodio neki Mađar, bivši pripadnik Legije stranaca s dosta ratnog i vojničkog znanja i iskustva.
Izvukao ranjenog kuma
Tamo nas je posjetio i zapovjednik obrane Vukovara, Mile Dedaković Jastreb. Pripali smo 109. vinkovačkoj brigadi jer tada je došlo do rasformiranja HOS-ovih postrojbi i pripajanja regularnim jedinicama. Išli smo u ispomoć kamogod su nas uputili. U Starim Jankovcima do kraja je ostalo nas 21 i izdržali smo sve dok smo imali streljiva. Kažu da nam nisu mogli doći u pomoć, ali ja tvrdim da su mogli. Kada se više nismo imali čime braniti, povukli smo se u Vinkovce. Bili smo i u Vukovaru, na ispomoći specijalnoj policiji na Trpinjskoj cesti i na Domu tehnike u Borovu Naselju, a taj punkt je bio najbliži zloglasnom Borovu Selu pa je tu bilo jako teško. Kada smo se vratili iz Vukovara, opet Mala Bosna gdje smo išli u izviđanje i u borbene akcije. Tako smo dobili zadatak postaviti mine na cestu između Cerića i Mirkovaca jer tada se, početkom studenoga, pripremao proboj u Vukovar pa smo se osiguravali od eventualnih napada s boka.
Tada je stradao i moj budući kum, Branimir Bajić, a ja sam ga ranjenoga u glavu na ramenu donio do sanitetskog vozila i poslije smo ga odvezli u vinkovačku bolnicu – priča Ilija Goman prisjećajući se najtežih trenutaka u ratu. Naime, u blizini se pojavio neprijateljski oklopnjak i trojica suboraca krenulo je uništiti ga. Tada je teško ranjen Branimir Bajić,ali to ranjavanje će ih povezati kumstvom. - Dragan Sušac je ponio “Osu”, a moj budući kum Branimir “zolju” kako bi “popravio” ako Sušac ne pogodi. Kada su uništili oklopnjak i krenuli nazad, snajper je pogodio Branimira u glavu – zrno je ušlo iznad čela i izašlo s druge strane glave. Ova dvojica su dotrčala i rekla kako je Branimir pogođen pa sam odmah skinuo sa sebe “rap” i ostalu opremu te otrčao po njega jer sam vjerovao da ga se još može spasiti iako su oni, vjerojatno, mislili da je mrtav.
Dvostruko kumstvo
Glava mu je bila u lokvi krvi koja je liptala, ali sam ga položio na rame i vratio se s njim do sanitetskog vozila – kaže Goman, a Branimir dodaje kako je oporavak po raznim bolnicama trajao tri i pol godine. Prvih godinu dana gotovo da uopće nije znao za sebe i sve je morao učiti otpočetka, poput govora i najjednostavnijih pokreta jer je snajpersko zrno oštetilo brojne centre u mozgu.
Nekoliko dana kasnije, Ilija je ostao bez desne potkoljenice u blizini mjesta gdje je nastradao i Branimir. Nakon rata, 1995. Ilija se ženio i pozvao Branimira za vjenčanoga kuma, a kada se Branimir ženio godinu dana kasnije, Ilija mu je bio vjenčani kum i od tada traje jedno čvrsto prijateljstvo i kumstvo, a takve veze nastale u ratu, u pravilu su neraskidive. - Kada sam umirovljen, imao sam puno slobodnog vremena i morao sam se nečim baviti. Kupio sam zemljište i počeo graditi objekte imajući u zamisli objekt seoskoga turizma kakve sam vidio u okolici. I prije nego sam kupio zemljište, dolazio sam na mjesta gdje su se rušile kuće i odvozio opeke, crijep, grede i sve ostalo što su vlasnici namjeravali baciti te sve to dovozio kod susjeda, a kada sam kupio zemljište, prenio sam ga na svoje.
Rad mi je radna terapija i umjesto da pijem tablete, ja radim i stvaram i najviše uživam kada sam slažem opeke, zidam, postavljam drvenu građu i smišljam kako bi to trebalo izgledati. Svoje zamisli ostvarujem, ako ne mogu sam, pozovem prijatelje koji to mogu i žele. Zamislio sam ovdje izgraditi restoran, veliku terasu, sportske terene, ribnjak i sve što može nuditi seoski turizam. Imanje je udaljeno samo nekoliko minuta vožnje od središta Vinkovaca, u blizini je Bosut i šuma pa ovdje postoje velike mogućnosti. Nakon dobrog obroka, gosti se mogu provesti konjskom zapregom kroz šumu sve do Bosuta, voziti se biciklom šumskim puteljcima, a zimi kada napada snijeg, vožnja saonicama je prava uživancija.
Planiram urediti vidikovce s kojih se mogu vidjeti životinje koje obitavaju u obližnjoj šumi. Moguća je i škola u prirodi jer planiram postaviti sadržaje usklađene sa školskim programom. Kada sve završim, ovdje ima mjesta za 200 posjetitelja, a u zahtjevu za legalizaciju naveo sam da su to objekti za odmor i rekreaciju.
Cilj mi je sada urediti barem dio objekta, a poslije i ostalo – priča Ilija Goman pokazujući velike gomile građevinskog materijala koji je godinama prikupljao i koji čeka da se ugradi u Ilijine zamisli. Ponosan je na sve do sada izgrađeno jer zna da je sve napravljeno njegovim rukama, ali i da ni lipe nije dobio od mjerodavnog ministarstva koje u svojim programima ima poticaje seoskom turizmu i umirovljenim braniteljima koji odluče aktivno i uz koristan rad provoditi umirovljeničke dane.
>>Uspjeh branitelja: Počeo posao sa osam suboraca, a danas zapošljava 110 radnika
Zbog čega sada to posebno isticati. Čovjek se smatra koristan i sebi i drugima i tako se ponaša. A vjerovatno ga je i kao dijete netko učio da treba raditi i od rada živjeti. I tu je priči kraj.