Gledajući mehanizme funkcioniranja naše političke samohotke nemoguće je ne zaključiti kako ona, tek kad je prihvatimo kao inverziju, dohvati logičan ritam. Ne sklapa Plenković svoj ministarski tim, nego pirandelovski apsurdno ministarski likovi traže svoga autora.
Kod nas je sve napisano, sve postoji i sve već jest. Kako će se tko od tih bezimenih pijuna na kraju i zvati potpuno je svejedno kad se njihovo postojanje na pozicijama koje će zauzeti neće osmisliti ni od njihove volje ni od volje onoga tko će ih formalno pročitati nakon glume iz skautiranja.
Sastav nove hrvatske Vlade odavno su napisali Iljf i Petrov mandatirajući joj kontinuitet velebnim karizmatikom Ostapom Benderom i njegovom glasovitom maksimom: ideje naše, benzin vaš. Upravo tako. Zapljusnut ćemo vas idejama, programima, uvjetima, jamstvima, potpisima i sve to na vaš benzin, na vaš pogon, na vaš novac i na vašu krv.
Životima ćemo pogoniti državni stroj za mljevenje ljudi i lagodno se toviti na urođenoj pokornosti čekanja boljih vremena. Iljf i Petrov postali su simbolom kreativnog dualizma na isti onaj način na koji HDZ i Most postaju simbolima kolektivne prijevare kojoj je sasvim svejedno govore li istinu ili ne kada znaju da prosječan hrvatski birač nije nijansiran do te mjere da bi napustio biračko jato samo zbog principa. Hrvatski birač niti kažnjava niti nagrađuje, već jednostavno čini ono što su mu objasnili da mora činiti. A objašnjeno mu je da glasanje ovdje nije prilika izbora, nego imperativ obavljanja dužnosti.
Time se hrvatska suvremenost čvrsto omotava staniolom prošlosti i tako upakirana, što se više kronološki udaljava, postaje sve bliža prethodnom državnom paketu od kojeg se navodno odlučila odmotati i afirmirati. Sličnosti s posttitovskom Jugoslavijom su nevjerojatne. Kao i tih 80-ih, i Hrvatska je danas ostala bez predsjednika, u vodeća državna tijela uvodi rotirajuće predsjedateljstvo neznanih junaka, stabilizacija se provodi pod terminom reformi, imamo svoj narod i svoje narodnosti, predstavnici Srba postaju konstitutivni jer o njihovu potpisu ovisi tko sastavlja novu Vladu (nadam se samo da se nisu toliko udaljili od svog biračkog tijela i da su barem podršku HDZ-u potpisali ćirilicom).
Nakon Beča, Budimpešte i naravno Beograda, opet smo dobili glavni grad koji počinje velikim B, bez pasoša možemo ponovno prelaziti “republičke” granice sjevernih republika naše nam Unije, tridesetak baklji gori u tom grbu i još vrlo malo fali da se proširi još jedan nekontrolirani požar. I dalje imamo gastarbajtere, da ne kažem „jugošvabe“, Udba nesmetano i u kontinuitetu radi poslove zbog kojih je osnovana, branitelji djeluju subnorovski, Sabor će sastaviti delegati pristigli iz svih dijelova domovine, u Vladi će biti, obećali su nam, i ponešto drugarica žena, umjesto nacionalizacije istom ćemo žestinom provesti privatizaciju, na savjetodavna mjesta stavit ćemo nepopustljive komesare, očekuje se uvođenje i početak primjene članka 133. Kaznenog zakona. Jesu li Iljf i Petrov uopće čuli za Hrvatsku?
Ako nisu, a vrlo je vjerojatno da im ona baš i nije prije stotinjak godina bila glavnom preokupacijom, kako su onda mogli znati? Veliku nepravdu činimo mnogim piscima optužujući ih za vidovitost. Oni su samo opisivali ono što su senzibilno uočavali oko sebe i to što su vidjeli tada nije se promijenilo do danas. Nisu Krležini „Na rubu pameti“, „Zastave“, „Banket u Blitvi“ veliki zato što fikciju možemo doživljavati kao dokumentaristiku, nego smo mi mali zato što je Krležina dokumentaristika do dana današnjeg ostala dokumentaristikom. Iluzija napretka stvara se ekskluzivno kroz tehnološke otponce i zar onda ne bi jedinog smisla imalo prestati stvarati bilo kakva nova umjetnička djela, nego postojeća „rasfriškavati“ tehnološkim novotarijama koje će služiti kao alibi vremenu radnje.
Hrvatska politička stvarnost repriza je 19. stoljeća.
Ona je na neuspjeh podjednako osuđena stoga što ne uspijeva probiti osovinu prostor-vrijeme i što je najdoslovniji izraz hrvatskog malograđanskog zloduha. Neka zvuči paradoksalno, ali jedina autentična politička pojava u posljednjih 15-ak godina u ovom zasranom toru je Zlatko Hasanbegović koji je u osobnom formaldehidu formalno-titularnog intelektualca sačuvao duhovnu fizionomiju kolektivne zloćudnosti hrvatske političke korektnosti.
Hasanbegović, a ne Plenković pravo je lice HDZ-a, iskreni i dosljedni predstavnik plitkog i opasnog narodnjaštva, dakle turbofolka, i u narodu koji kulture niti razumije niti traži, nego se autosugestijom uvjerio da je ima, najprimjereniji ministar kulture.
Plenković je na neko vrijeme otrpljeni kompromis. Smijeniti Hasanbegovića bila bi kolosalna prijevara HDZ-ovih birača i članstva i nastavak činjenja ustupaka formi nad sadržajem. Umiveni HDZ nije želja hadezeovaca. Po njima nema nikakve potrebe umivati nešto što se nije ni uprljalo. I sam to mislim. HDZ nije zamazana stranka. Da bi se nešto uopće moglo zamazati, mora na početku biti čisto. Kada bi stvari ovdje bile čiste, kako bismo s toliko radosnog čuđenja mogli čitati Iljfa i Petrova i glasati za Iljfa i Petrova.
Kako bismo mogli čitati Krležu, Selimovića, Desnicu, Marinkovića, Brešana, Babelja, Ciorana... znajući da će ih i za pola stoljeća slaviti s istom radošću kao proroke jer se mi nikamo ne mičemo iz svoje beznačajnosti. Pa da nešto značimo i nešto mijenjamo, zar stvarno mislite da bi Stari i Novi zavjet preživjeli do danas?