Ima li država PTSP?

Gotovo da nema dana, a da novine i televizija ne objave da se netko od branitelja ubio ili dramatično upozorio da će to učiniti. Iz mjeseca u mjesec, a u posljednje vrijeme gotovo iz dana u dan, svjedoci smo sve burnijih i tragičnijih ljudskih sudbina, jada, nemoći i očaja pojedinaca i njihovih obitelji. Koliko su braniteljske drame učestale, uskoro bi novinske vijesti mogle glasiti: Danas se nijedan branitelj nije ubio! Do tada, do takve još nevidljive i utopijske budućnosti, vjerojatno ćemo i dalje biti svjedocima braniteljskih "života bez budućnosti".

Kada se išlo u rat, sigurno je malo tko i pomišljao da će zapravo jedna od najtežih braniteljskih bitaka biti bitka nakon rata. U toj poratnoj, mirnodopskoj i apsurdnoj bici život je izgubilo već tisuću i šesto (bivših) ratnika. Za njih rat nije završio formalnim krajem, potpisom agresorske kapitulacije. Rat je njima postao trajno stanje. On se s fronte, s bunkera i čuka preselio u glave, postao trajno stanje i trajni "nemir duše". Mnogim su ratnicima rane zacijeljele, ali mnogima su ostale neuklonjive "modrice na duši".

Osobito su trajno ostali obilježeni osjetljivi i u poraću nesnalažljivi. Ljudima se dogodilo da su otišli u rat, a kada su se iz njega vratili, nekadašnjeg posla više nije bilo. Ostvarenjem slogana "tvornice tajkunima", za radnike-ratnike više nije bilo posla. To je izazvalo ozlojeđenost, frustracije, traume. Kao što ih je pobuđivao i svaki dolazak kući "s prve crte", iz vlažnih bunkera i ledenih zemunica, i svaki pogled u kafić prepun bezbrižnih šminkera. Dok su oni ratovali, prvi su se bogatili, a drugi provodili.

Ako je netko otišao ratovati iz domoljublja, iz čistih motiva, a slušao što o ratu govore oni s prve crte šanka i vidio što su učinili oni koji su u zgrtačkoj žudnji prešli svaku crtu, ogorčenje je moglo samo rasti. Pa i kod bivših vojnika kojima je odlazak u rat bio zapravo spas. Jer nisu vojnicima postajali samo dragovoljci, patrioti, profesionalni ratnici, pustolovi i idealisti. Bilo je tu i puno sirotinje kojoj je vojnička plaća bila ne samo najredovitija, nego često i prva i najveća u životu. Vojska je bila i pribježište za sirotinju.

Vojska je državi služila i za socijalnu politiku; da na neko vrijeme zbrine nezaposlene, ostale bez posla, njihove obitelji. Vrativši se iz rata i suočivši se s nespokojnom realnošću, mnoštvu je ratnika stres (opet) postao svakodnevicom. Ratnu neizvjesnost i psihozu zamijenila je tjeskoba i praznina, a često i činovnička arogancija i državna ignorancija. A da s državom nešto ne štima, moglo se osvjedočiti i nakon najnovijeg bodovanja ratnih godina. Ako tajnica nekog zapovjednika ima više bodova od gardista, ako u popisu branitelja nema pukovnika Hrvatske vojske, ako pravno nije reguliran čak ni status njezina vrhovnika, onda bi se država trebala početi liječiti od PTSP-a! Što je pak činiti "malome čovjeku" koji ima PTSP? On nakon spoznaja o tome može jedino još više "prolupati".

Često ni mirovine ni stanovi nisu bili dovoljni da ispune braniteljsku poslijeratnu prazninu. I država je u zabludi ako misli da će samo tako smanjiti njihovu psihotičnost. Jer, mogu se njima dati najveći stanovi i penzije, a da to ništa ne riješi, da se autodestrukcija nastavi. Njihov život mora imati neki smisao i cilj pa da im bude vrijedan življenja. Čak ni najveće mirovine ne mogu imati terapeutski učinak kao što bi imao neki smisleni posao. Možda je to najzornije kod branitelja zemljoradnika. Postotak samoubojstava među njima sigurno je najniži jer blizina zemlje, prirodni ritam, kao da donose smirenje, kao da je iscjeliteljski blagotvoran "blagoslov zemlje". Bez smisla, sve je besmisleno. Bez njega oboljeli će branitelji i dalje biti žalosne i potresne novinske vijesti.