Ni prije imenovanja novoga ministra kulture Hrvatska se nije odveć doimala kao zemlja u kojoj postoji “zdravo društvo”. No, nakon njegova izbora ona se čini kao država bolesnoga, ideološki suprotstavljenoga i shizofrenoga društva.
U Hrvatskoj kao da se historija ponavlja i iznova vraća. Kao da je opet nazočno nešto gotovo isto kao i prije četrdeset i pet godina. Kao što se tada hrvatsko mentalno i političko stanje internacionaliziralo, tako se događa i sada. Po sličnome psihološko-političkome modelu i sada se pojavljuju međunarodni autoriteti koji prosuđuju hrvatsku političku i kulturnu situaciju i o njoj daju svoje certifikate i pravorijeke. Posljednja takva dvojica međunarodnih medicusa pojavila su se kao arbitri oko Zlatka Hasanbegovića. To su Pascal Bruckner i Alain Finkielkraut.
Uloga koju su si oni namijenili podsjeća na rolu koju si je 70-ih godina prošloga stoljeća, glede Hrvatskoga proljeća, preuzeo tada jedan od vodećih europskih filozofa, Ernest Bloch. Taj je “vehementni logomahist”, kao što u svojoj knjizi Moj slučaj piše Vlado Gotovac, “znao da su svi Hrvati na radu u Njemačkoj fašisti i nije bio posve siguran, da li su i oni u domovini svi takvi...”
Slične informacije o Hrvatskoj imaju i današnji korifeji europske filozofije premda ni jedan ni drugi ne govore hrvatski. Jesu li im takve informacije i o hrvatskoj vlasti i novome ministru kulture servirali i njihovi hrvatski prijatelji? Koliko su, pak, objektivne i vjerodostojne takve obavijesti Finkielkrautu Dražena Katunarića ili Branimira Pofuka, kada se zna da su obojica potpisali peticiju protiv ministra? Može li Alain Finkielkraut imati doživotno pravo na prigovore Hrvatskoj, čak iako nije u pravu, slijedom toga što je početkom 90-ih godina zastupao hrvatsko pravo na slobodu?
To je slično kao da Pofuk ima ekskluzivno pravo na prigovore Crkvi samo zato što je bio sjemeništarac! U intelektualno zapuštenoj Hrvatskoj dogodili su se zaborav i svojevrsna perverzija, pa je mnoštvo toga izokrenuto.
Tako imamo i paradoks da su bivši ortodoksni marksisti i praxisovci, koji su progonili Gotovca, postali “ugledni socijaldemokrati”, a nekadašnji lenjinisti i svjedoci na montiranim političkim procesima “slobodni intelektualci”! Umjesto da svojedobno budu lustrirani (jer lustracija je moralni čin), njima su i dalje ostale sveučilišne katedre, a oni postali političkim i etičkim javnim arbitrima! Kada bi ih se danas pitalo, vjerojatno bi se predstavljali i kao poštovatelji Vlade Gotovca! Ali u ono vrijeme kada je Gotovac progonjen nitko od njih nije ni zucnuo. On je tada za njih bio “ustaša” kao i partizani Ivan Šibl, Franjo Tuđman, Šime Đodan i Janko Bobetko, kao što je i danas za mnoge njihove ideološke nasljednike “ustaša” i ministar kulture.
Teško je slušati što se sve događa posljednjih mjeseci, otkako se počelo naslućivati da bi moglo doći do smjene vlasti. Nedavno sam napisao i ponovit ću još jednom: Ono što smo imali u bivšoj državi bila je vladavina jednog sloja ljudi, jedne kaste, da se tako izrazim, koja je svoje ljude imala na svim iole važnijim pozicijama u društvu, koja je određivala koje će se povijesne činjenice učiti, koje će se prešutjeti, a koje krivotvoriti, koja je prisvojila borbu ljudi na području Jugoslavije protiv okupatora, proglasila je svojim lenom i njome skrivala i pokrivala vlastite zločine i vlastitu diktaturu. I koja je istovremeno na svemu tome odlično, bogato živjela. Mi smo imali u toj bivšoj državi diktaturu: imali smo jedan totalitaran sistem koji je ubijao, zatvarao i progonio svoje političke neistomišljenike, a nagrađivao doušnike, cinkaroše, nasilnike i pokvarenjake svake vrste - pod uvjetom da su mu služili. Bio je to sistem koji je imao puni nadzor nad medijima, koji nije dozvoljavao da se o njegovim zločinima i totalitarnoj naravi govori, koji je njegovao lažnu sliku ispravnosti, podržavao kult vođe i stvarao mitove o svojoj ulozi u 2. svjetskom ratu te velik broj ljudi držao u onom stanju koje se naziva ispranim mozgom, iako je puno bolji naziv "stockholmski sindrom". Taj je totalitarni sustav trajao 45 godina, držao je u svojim rukama u potpunosti obrazovni sustav i imao je sredstva i metode kojima je djelovao na ljude. Taj totalitarni sustav bivšeg režima treba jasno i glasno osuditi. Isto tako treba osuditi sve njegove nositelje, počevši s titom pa nadalje. To dosad još nije napravljeno, jer da jest ne bi za mandata bivšeg predsjednika titova bista mogla stajati na Pantovčaku i ne bi jedan veliki broj ljudi i danas mogao javno veličati taj režim i tita kao osobu koja je najodgovornija za njega. Ono što je nakon toga potrebno jest otvaranje Ureda koji će istraživati zločine tog režima i raditi na popisu njegovih žrtava i stratišta - a koji je dosad dva puta bio ugašen, prvi put dolaskom SDP-a s Ivicom Račanom na vlast, a drugi put ponovnim dolaskom SDP-a, ali ovaj put sa Zoranom Milanovićem na vlast. Dalje, treba riječima osuditi sve one koji su surađivali s tim režimom, potrebno je otvoriti njegove arhive istražiteljima i građanima na zahtjev, potrebno je ustanoviti posebnu komisiju pri DORH-u koja bi zaprimala prijave, svjedočenja i dokumente protiv ljudi koji su ubijali za taj režim ili naređivali politička ubojstva. Dalje, potrebno je jasno reći da ljudi koji su bili dio tajnih službi tog režima kao i oni koji su bili nositelji funkcija u medijima i time zaduženi za medijske manipulacije, laži u korist režima i zatiranje slobode govora ne mogu više raditi u medijima u našoj zemlji, bilo javnima bilo privatnima, te ne mogu također raditi i na bilo kojoj državnoj fukciji i u državnoj službi. Također, takvi ljudi ne mogu raditi u sustavu obrazovanja i znanosti i ne mogu imati pravo sudjelovanja u donošenju obrazovanih programa. Iznimka se može napraviti za one među tim ljudima koji su na izniman način dokazali lojalnost Hrvatskoj državi i koji su se time odrekli bivšeg totalitarnog režima (ali uz uvjet da u njemu nisu ubijali ili naređivali ubojstva protivnika režima).To je ono što treba napraviti - to je lustracija koja je prijeko potrebna za ozdravljenje našeg društva.