'Ima li nade da će biti bolje?! Ma nema teorije! Što dalje, to gore, jer ovo ne vodi ničemu. Sve je propalo. Mi nemamo ništa'

Što si možemo priuštiti? Sve osim dobrog života. Jedan lijek za razrjeđivanje krvi koji pijem kod nas stoji 70 eura pa moram ići u Mađarsku po njega kako bih uštedio 20 eura. Gotovo deset posto mirovine dam na lijekove. Lijekovi su u Mađarskoj i Srbiji puno jeftiniji, zaista je velika razlika u cijeni, pa ih mnogi naši umirovljenici tamo kupuju. Ne idem po namirnice u drugu državu, ali zato pratim sve kataloge i akcije u trgovinama i tražimo gdje je što jeftinije. No to supruga sve vodi jer da meni da novac, ne bismo imali što jesti – počinje ozbiljno pa okreće na šalu 79–ogodišnji Ivan Stanković. I on i njegova supruga Elica su umirovljenici, iz Osijeka. Mirovine su im manje od hrvatskog prosjeka.

– Sva sreća, otplatili smo stan, režije nisu velike, ali stigla je zima pa će sada biti veće, oko 160 ili 170 eura mjesečno. Lijekovi me izađu od 60 do 70 eura. I već sam na pola mirovine. I supruga ima mirovinu pa se krpamo, ali ne možemo si priuštiti ni kino, ni kazalište, gledamo gdje je što jeftinije, nema janjetine, kozletine, teletinu kupujemo samo na sniženju. Međutim ovo što se događa posljednjih dana s cijenama, posebice mesa, zaista je stravično, ne znam što će biti za Božić – navodi on.

Razgovaramo dok karta s prijateljima u dnevnom boravku udruge Aktivni umirovljenici Osijek, u Županijskoj 11. Živahno je, pa i bučno, a igre kojima krate vrijeme shvaćaju ozbiljno. Na prvu, ne vole da ih se ometa, dosta im je već odavno njihove muke pa im je suvišno svako pitanje o njihovu životu i tome koliko košta starost u Hrvatskoj, ali kad ipak pristanu na razgovor, otvaraju dušu. – Povrće i voće užasno su skupi. Glavica karfiola košta 3,5 eura, a što ćeš s tim napraviti? Potrebni su još i jaja i vrhnje pa ga možeš pohati ili zapeći – kaže.

Je li zabrinut zbog toga koliko kvalitetno jedu? – Više ne u ovim godinama. Ali da sam mlađi, trebao bih se zabrinuti. Nama je sada svejedno što pojedemo, bitno je da preživimo. Ali da se možemo zdravo i kvalitetno hraniti, nema teorije. Voće si ne možemo priuštiti, a kao, trebali bismo dnevno jesti pet obroka voća i povrća dnevno – odgovara. Danas za ručak jedemo pileći paprikaš koji nam je ostao od jučer – navodi on. – Ali rijedak paprikaš – dobacuje mu u šali kolega za istim stolom. – Nije, dobro je... – dodaje Ivan.

Luksuz su im i ljetovanja, a na izlete idu s udrugom umirovljenika, što je povoljnije. Ima automobil, u spremnik goriva natoči jednom u dva mjeseca za približno 50 eura. – Premijer Plenković se hvali kako nam je skočio BDP pa mi nije jasno kako smo onda i dalje predzadnji u Europi. Samo očekujem da nas Bugari obiđu i mi ćemo to proslaviti. E to mi nikako nije jasno. I nije mi jasno koja je to politika? Ukupni prihodi državnog proračuna za 2025. godinu planiraju se u iznosu od 33 milijarde eura, a rashodi 37 milijardi. Kako možeš planirati da ćeš biti u gubitku četiri milijarde? Kad bismo se mi kod kuće tako ponašali, svi bismo potpuno propali. Znači, živiš na kredit. Netko će to danas–sutra morati platiti i vratiti. Nitko nam neće pokloniti. Smiješna je to logika, pa vidite da nas petljaju, muljaju, lažu... I misle da smo mi tako glupi da to ne razumijemo? – kaže.

Sluša ga i kima glavo kolega mu Antun Vilović. – Kuću smo ranije stekli, a mirovine su nam pristojne pa se supruga i ja snalazimo. Imamo tri kćeri i šest unuka pa se i njima nešto odvoji, hvala Bogu, jer da im ne mogu ništa dati za blagdane ili rođendane, bilo bi me sram. Problem je apatičan život. Vidiš te lopovluke i nepravdu, a ništa se ne može popraviti. Smeta ti što gledaš oko sebe kako ljudi loše žive i nema perspektive. Zašto su ti mladi došli? Sad političari lupetaju o demografskoj obnovi, pa tko će tu djecu napraviti? Prosjek je godina po selima 70, odakle će doći djeca i mladi? Tko će biti budućnost ove države, tko će raditi, ovi siromasi koji dođu s Nepala? I nitko ne govori o tome kakvu će oni imati mirovinu. Kad su naši ljudi išli u Njemačku, znali su da će nakon pet godina imati neku mirovinu – govori Antun. I da, brine se za nepalske radnike, što će sutra biti s njima. Nevjerojatna je empatija ovih ljudi...

– Nisam baš zdrav, a trošim oko 30 eura za lijekove na mjesec. Netko kaže da bih ih trebao uzimati, netko da ne bih. Demencija te počne hvatati pa ti daju neke lijekove da bi spriječili nastanak ili da ti bude gore. Vitamine ili neke minerale, poput magnezija, neću ni spominjati, ne bih imao što jesti da to kupujem – dodaje. Namirnice kupuje na osječkoj tržnici, prije su obrađivali vrt na selu, ali sada se više, kažu, ne isplati zbog visoke cijene transporta, odnosno goriva.

Radni vijek proveo je u nekadašnjoj kultnoj Tvornici žigica Drava, popularnoj Šibicari, koja je danas samo bolna uspomena i podsjetnik na prijeratnu slavnu industrijsku prošlost i moć Osijeka, i to na razini cijele bivše Jugoslavije, pa i dalje. Bio je šef smjene. Ivan Stanković mirovinu je zaradio kao dispečer u transportu u tvrtki Belje, koja je uspjela preživjeti mučnu tranziciju i privatizaciju i opstati.

Upita li ih se jesu li, kao mladi radnici u tim tvorničkim divovima, mogli zamisliti kakvu će starost dočekati, samo će se nasmijati. – Puno bi se toga drukčije dogodilo da se znalo kako će biti. Da imam dvadeset ili trideset godina manje, ni dana više ne bih ostao ovdje, zbog nepravde. A najgore je od svega pitanje što će biti s našim unucima i praunucima. Sve je zagađeno, sve je zatrovano, i još nam je ovakvo društvo, čemu to sve vodi – pita se Ivan. – Nema više humanosti među ljudima, da se ipak prihvati nečiji problem i pomogneš mu koliko možeš, kao čovjek, ne moraš mu novac davati – nadovezuje se Antun.

Imaju li imalo nade da će biti bolje? – Ma nema teorije! Što dalje, to gore, jer ovo ne vodi ničemu. Sve je propalo. Mi nemamo ništa, pogotovo Osijek. Što je Osijek bio, kakav industrijski grad, a što smo sad? Sve se svelo na "šverc-komerc": uvezi, stavi lovu u džep, izvezi, stavi lovu u džep. Nažalost, malo se izvozi, ali se samo šverca, a od toga se živjeti ne može, perspektive nema, gdje će ta djeca raditi? Odnosno, što će raditi i za koji novac – pesimističan je Ivan.

Zdravstvo im je posebno bolna točka. Gotovo svima njima koji se za vrijeme našeg posjeta druže u umirovljeničkom dnevnom boravku, imena se nalaze na nekoj od listi čekanja za medicinske pretrage, mjesecima. Odlazak u privatne poliklinike većini je nedostižan.

– Tko može platiti, taj će preživjeti. Znam to iz vlastitog iskustva. Nisam na vrijeme otišao na magnetsku rezonancu i noga mi je propala, palo mi je stopalo. Na koncu sam morao platiti privatniku da bih što prije došao na red jer sam morao na operaciju. U ono je doba to stajalo oko 900 kuna, i to na dobroj akciji, inače bi me izašlo 1600. Zahvaljujući tome, otišao sam na operaciju tri mjeseca ranije, ali već je bilo kasno. Slušam vijesti, izabrana je nova ministrica zdravstva, i kaže jedna žena da je upućena na kolonoskopiju, a dobila je termin u 2026. godini. Dakle, ako se nekoga šalje na kolonoskopiju, onda se sumnja u rak debelog crijeva, a ti ćeš tek za godinu i pol doći na red za snimanje? A ako jest nešto rizično, kad ćeš dobiti termin za daljnje liječenje? Užas, užas – govori Ivan.

– Svi smo mi stariji, svi pijemo lijekove, ja dajem oko 50 eura mjesečno za terapiju. Mirovina mi je mala, ali je suprugina nešto veća pa se dopunjujemo. Imamo jednoga sina, nema stalni posao, živi s nama, i o njemu se moramo brinuti, ne možemo ga ostaviti na cjedilu. Nije oženjen, nema djecu, a i kako će? Završio je ekonomsku školu, s time se danas ne može živjeti, jer i kada se zaposli, plaća je minimalac. Nema perspektive. Bio je i u Irskoj, ali ni to nije bila neka sreća – započinje Dragoja Kričković. Ima automobil, kaže, ali 18 godina star. – Pogledajte drugu situaciju – ubacuje se umirovljenik koji sjedi za susjednim stolom.

– Neprestano se otvaraju novi fakulteti, zvanja je koliko god hoćete. Pročitao sam negdje tekst o djevojci koja ne može naći posao, a završila je tri fakulteta. Ni za jedan od tih studija ja nisam čuo, iako sam i sam fakultetski obrazovan, diplomirao sam ekonomiju. Mnogi kod nas ne žele raditi ništa drugo osim u svojoj struci, a onda odu u inozemstvo i tamo rade kao čistači. Pa što je to – pita se ovaj 78–godišnjak.

– Supruga i ja možemo solidno živjeti, imam relativno dobru penziju jer sam uvijek bio na dobrom položaju tijekom radnog vijeka. Bio sam šef nabave u Tekosu, pa radio u Slavonija tekstilu, poslije sam otišao u privatnike. Nikada nisam gledao da izvučem novac i ne platim doprinose, što mi se na koncu itekako isplatilo. U mirovini sam gotovo petnaest godina. Kći nam se zaposlila pa smo sad mirni, ne moramo o njoj razmišljati – dodaje naš sugovornik.

Tekstilna tvrtka Tekos još je jedna s popisa nekada slavnih, a propalih osječkih poduzeća. – To što su firme propale, to je tragedija našeg društva. Osijek je bio pravi industrijski grad, samo je u tekstilnoj industriji radilo između 12 ili 13 tisuća ljudi, a gdje su ostale firme, kao što su Šibicara ili Opeka. Strojevi su iz Šibicare prodani u Švedsku i tamo rade, pa kako to da nama nisu valjali? A šibica uvijek treba – nastavlja on. – Zvonko Bede, koji je kupio prostor bivše Šibicare, htio je tamo svojedobno napraviti groblje – prisjeća se Ivan priče koja je kružila gradom. Zvonko Bede, podsjetimo, vlasnike je Drave International, u čijem je pogonu za preradu plastike u osječkom prigradskom naselju Brijest lani izbio požar kakav Slavonija ne pamti, a zbog čega se ovog poduzetnika tereti za niz kaznenih djela na štetu okoliša.

A prva osječka tvornica ognjila, kako se Šibicara prvotno zvala, "rođena" je 1856. Broj zaposlenih konstantno je rastao, kao i proizvodnja, a osječke žigice izvozile su se sredinom 20. stoljeća u više od 60 zemalja svijeta. Sredinom 1980-ih proizvodnja je dosezala 900 milijuna kutijica žigica na godinu, od čega se trećina izvozila. Tvornica žigica Drava zapošljavala je 1986. oko tisuću radnika. Zbog upotrebe upaljača i sve manje potražnje za žigicama, koncem 1980-ih počela je proizvoditi čepove za baliranje i polipropilenska vlakna za četkarsku industriju i građevinarstvo. Ratna razaranja i gubitak tržišta početkom 90-ih i Šibicaru su doveli u probleme. No zanimljivo je kako je još u poratnim godinama proizvodila milijardu kutijica žigica godišnje. Tvrtka je privatizirana 1993., a tada je zapošljavala 404 radnika. Plamen žigica u Dravi ugašen je 2004.

U trideset najvećih osječkih tvrtki početkom 90-ih godina proteklog stoljeća kruh je zarađivao 26.371 radnik. Dva desetljeća poslije, početkom 2010., čak jedanaest tvrtki otišlo je u povijest, u dvjema je otvoren stečaj, a one koje su opstale drastično su srezale broj zaposlenih. Preostalih 17 poduzeća tako je zapošljavalo tek 4606 radnika.

Vratimo se dublje u prošlost, na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Osijek tada broji više od tisuću obrtnika, a više od polovine njih bavilo se proizvodnjom odjeće i obuće. U gradu je i 130 ugostiteljskih obrta, što svjedoči o postojanju građanskog sloja koji si je mogao priuštiti izlaske u gostionice i restorane. U godini smo 1910., u gradu na Dravi ukupno je 25 tvornica u kojima radi 2057 zaposlenika. Spomenuti broj zaposlenih treba promatrati u kontekstu činjenice da je Osijek iste godine imao 28.505 stanovnika. Osijek je od kraja 19. i početka 20. stoljeća bio jedno od najvećih industrijskih središta na istoku Austro-Ugarske.

U takvom okruženju rođeni su, odrastali, stasali, zasnivali obitelji i odgajali djecu naši sugovornici. Preživjeli su i Domovinski rat, ali firme koje su ih hranile zauvijek su nestale. Tko zna tu pozadinu, može shvatiti njihovu gorčinu. – Totalno smo otpisani, ništa drugo ne možemo reći, nažalost. Ali duh nam ne mogu uzeti – poručuje Ivan.

Proslave su Novih godina najveselije upravo u umirovljeničkim udrugama. I dok pričamo o ozbiljnim, teškim temama, zvoni im telefon i ispituju jedni druge jesu li se prijavili za novogodišnju feštu. Kako je duh sve to izdržao? I propale firme, i rat... – Sve je to ostavilo posljedice na nama, ali sve se na koncu svede na to daš li se ili se ne daš. Jedino što perspektive nema. Ne vidim je – zaključuje on.

Udruga Aktivni umirovljenici Osijek osnovana je s ciljem da utječe na poboljšanje ukupnog socijalnog, društvenog i zdravstvenog statusa umirovljenika, beskućnika i socijalno ugroženih osoba. Proslavili su početkom listopada desetu obljetnicu rada i vođenja dnevnog boravka za umirovljenike u Županijskoj ulici, u strogom središtu grada. Čim su proslavili veliki, okrugli jubilej, odmah su se bacili na pripreme za proslavu Dana grada, 2. prosinca, te na pripreme za božićne blagdane. Imaju pjevački zbor, izrađuju ukrase, organiziraju sportske aktivnosti, igraju društvene igre. Jedni druge razumiju, a mlađima, djeci i unucima ionako ne žele kukati. Ne vole ih opterećivati jer ni njima, kažu, danas nije lako...

Netom je okončana i radionica "Društvene mreže i zlatna dob – Facebook". Učili su kako otvoriti i urediti profil na Facebooku, kako se povezati s članovima obitelji i prijateljima, napisati objavu i postaviti fotografiju ili video, kako "lajkati", komentirati i dijeliti objavu, kako se pridružiti Facebook grupama, ali i kako urediti postavke privatnosti i prepoznati sumnjive aktivnosti. Bila je to druga takva radionica, organizirana jer je prva izazvala veliki interes.

FOTO Ovih 10 zastupnika nije se pojavilo na glasanju o opozivu premijera Plenkovića