Ima li nešto strašnije od virusa i potresa? Ima, da Krizni stožer vode Bernardić, Maras i Zekanović

Bitka s virusom i posljedicama zagrebačkog potresa još traje, no Hrvateki ko Hrvateki. Mnogi od njih sada misle da bi oni bili bolji generali ovih bitaka od postojećih iz Nacionalnog kriznog stožera. Za razliku od njih, neki stranci koji ovdje imaju obitelji i žive već godinama, nemaju taj kompleks. Zahvaljujući jednom ženskom magazinu, počašćeni smo pričom Irca Paula O’Gradyja, koji kaže “iako ću uvijek biti Irac, ovo je moj dom, zemlja gdje sam izabrao živjeti i ako uopće postoji država gdje bi bilo poželjno čekati kraj ove pandemije, ne mogu zamisliti bolju od Hrvatske”. Paula fascinira snalaženje Hrvata u kataklizmičkim zbivanjima i čudi ga kad ljudi često previše podcjenjuju i sebe i vlast. Ponosi se i onim što vidi u svom Vodnjanu i šire, zajedništvom, međusobnim pomaganjem, time što BBB i Torcida zajedno sele bebe i rodilje.

I koliko god se naš Irac O’Grady ponosi time što u Hrvatskoj ima, kako kaže, mnogo dobrih, inteligentnih ljudi koji nas vode kroz krizu, ne ističe onaj poznati hrvatski jal, političku ljubomoru onih koji sada sanjaju svoje mokre snove. O tome da oni vode Krizni stožer. Puno je takvih, no posebno su zanimljivi SDP-ovci Davor Bernardić Bero i Gordan Maras, te ljuta trava, suverenist Hrvoje Zekanović. Za SDP-ovce način rada Kriznog stožera jest demokratska uzurpacija, posjedovanje represivne moći za koju nisu dobili dopuštenje Sabora ili Vlade, a želje diktatorske. Za Zekanovića, koji je na suprotnom političkom polu od SDP-ovaca, Krizni stožer je problematičan zbog sličnih stvari. No, njega, kao uostalom i mostovca Nikolu Grmoju, najviše uzbuđuje što je na čelu Stožera Davor Božinović. Oni već u činjenici da Krizni stožer vodi “čovjek iz komunističkog sustava” prepoznaju totalitarne tendencije i govore o njegovu totalitarnom refleksu i želji za sveobuhvatnom kontrolom građana.

Božinović je tu stradao uglavnom stoga što je započeo priču o mjerama nadzora mobitela građana koji su u samoizolaciji. Hrvatska oporba se sva digla na noge zbog tih namjera i njezin otpor sigurno je zaustavio odluku da se ide u nadzor mobitela. Kako je u međuvremenu Krizni stožer očito obavljao svoj posao dobro, zasad sve krivulje zaraze padaju, a pala je i potreba za uvođenje “totalitarnih” rješenja. No, oporba i dalje inzistira da su njihove odluke protuzakonite. Premda efikasne, priznaju. Nakon svega, Zekanović, doista originalno, traži micanje Božinovića i postavljanje ministra financija Zdravka Marića, jer je “gospodarska kriza uzrokovana koronavirusom puno opasnija od zdravstvene”.

Jedan dio ljudi koji priznaju operativne vještine Stožeru ipak smatraju da to ne može biti izlika za izvanzakonske ovlasti, nego da odluke mora donositi Vlada. Na primjedbe da je to cjepidlačenje koje bi rezultiralo oduzimanjem brzine odlučivanja Stožera, oni traže da se zakona treba držati baš kao pijan plota, upravo zbog mogućnosti da neki drugi stožer bude manje efikasan, da ga vode nevješti ljudi poput Bernardića, Marasa i Zekanovića, pa se treba osigurati. Taj stav jest logičan sa zakonodavne strane priče, no, ljudi koji su prošli slične krizne situacije, one ratne, znatno bolje razumiju o čemu je riječ.

U krizi je potrebno brzo odlučivanje i donošenje operativnih rješenja, a izvještaj se podnosi poslije i ako ga prihvati Vlada prošao si, a ako ga ne prihvati, padaš. Kada se u ratu pokazalo da postrojbe HV-a nisu dovoljno efikasne, jer su zapovjednici u frci tražili pokriće Glavnog stožera u Zagrebu, general Ante Gotovina osnovao je u Šepurinama dočasničku školu, gdje su tisuće dočasnika utrenirane i naučene da brzo misle i odlučuju. Bernardić, Maras, Zekanović, koji su rođeni između 1974. i 1980., nemaju iskustva ni znanja o takvim kriznim situacijama i kako se u hipu donose odluke. Kada je Zagreb pogodio potres, u nekoliko sati krenule su kolone uplašenih bježeći prema Krku, Crikvenici, Cresu. Samo prvi dan to je učinilo 1500 Zagrepčana, među kojima je bilo i 40 onih koji su pobjegli iz samoizolacije.

Kako to znamo? Pa zato što je, dok su se oni vozili autocestom, iz Stožera stigla zapovijed da ih se na Kikovici zaustavi, prekontrolira dokumente, popiše, a one koji su prekršili samoizolaciju uputi da karantenu dovrše u vikendicama. Krizni stožer time nije kršio ljudska prava onih koji su bježali, već štitio ljudska prava onih u Primorju koji nisu željeli biti zaraženi. Takvu se odluku moralo donijeti odmah, bez sazivanja sjednice Vlade i Sabora. Po Bernardiću, Marasu i Zekanoviću, pitanje je bi li ta odluka uopće bila donesena. Eto u tome je razlika između operativaca, koji uostalom za svoje postupke svakodnevno i javno odgovaraju, i onih koji su se ovdje mobilizirali ne držeći socijalnu distancu u tom čudnom lijevo-desnom zajedništvu, a žele podsjetiti da i oni postoje.