Ima li razloga da Hrvatska i dalje čast i ugled osoba štiti verbalnim deliktom?

Vlada Andreja Plenkovića odlučila je ukinuti kazneno djelo sramoćenja, koje je kao prijetnja visjelo novinarima nad glavom, uz obrazloženje da je oštećenima dovoljna zaštita i naknada za duševne boli koju mogu tražiti u građanskim parnicama. Zašto onda ne učine još jedan korak pa s istim argumentom ne dekriminaliziraju i uvredu i klevetu, što su novinari i HND tražili još 2013.!

Niz je razloga zbog kojih bi to trebalo učiniti.

Kaznena djela protiv časti i ugleda ionako su jedina kaznena djela za koja se ne može izreći zatvorska kazna. Štoviše, i dok se mogla izreći, čak i u vrijeme “divljeg”, “revolveraškog” novinarstva u devedesetima, nije izricana. Zatvorska kazna izriče se i za prekršaje, pa kakvo je onda to kazneno djelo za koje se ne može izreći ta kazna!? Očito, ukidanje zatvorske kazne za verbalne delikte ionako je bilo prijelazno rješenje, samo što tada nije bilo hrabrosti za još jedan korak.

Je li nužna kaznena zaštita?

Je li nužno u demokratskom društvu, pita se uvijek i Europski sud za ljudska prava, kaznene paragrafe koristiti kao batinu ako se drugim sredstvima može odgajati one koji kroz uvrede i klevete zloupotrebljavaju slobodu govora. To je sve značajniji kriterij s obzirom na ukupne okolnosti u kojima mediji danas rade, uz sve teže mogućnosti naplate sadržaja, pa su odštete protiv nakladnika još teža “batina”. To i “objava ispravka” (što nerijetko nema bitnog utjecaja čak ni na visinu odštete) ne samo da su zadovoljavajući oblik zaštite već je i u praksi sve više prepoznat. Ilustrativan je primjer dužnosnik Milijan Brkić. Kako je tjedniku Nacional odgovoreno u siječnju, samo u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu Brkić je protiv medija pokrenuo 25 parnica u kojima traži naknadu za duševne boli. Svjedočio je kako nije podnio nijednu kaznenu tužbu protiv novinara, a ni sudskim putem pokušava utjerati objavu ispravka. Brkić je ključni argument da je nepotrebna kaznenopravna zaštita od uvrede i klevete.

Tek četvrtina kaznenih djela protiv časti i ugleda okonča se osudom. Od 2014. do 2018. podneseno je 1560 tužbi za uvredu i klevetu, a doneseno je 415 osuđujućih presuda. Naravno, to je posljedica toga što se postupak pokreće privatnom tužbom. U tom je smislu Brkić, odnosno njegov odvjetnik, dobro procijenio da mu ne treba rizik upuštanja u teže dokazivu kaznenu odgovornost novinara. I s općeg aspekta, čemu toliki angažman državnih resursa (sudaca, zapisničara, sredstava...)!? Više od tisuću postupaka zapravo je uzaludno vođeno. Prema podacima DZS-a, u tih pet godina 862 postupka za povredu časti i ugleda trajala su više od godine, a 73% završeno ih je tako da optuženi nije proglašen krivim. Tisuće i tisuće uzalud potrošenih radnih sati kaznenih sudaca na saslušavanje tužitelja, novinara, svjedoka, pisanje presuda...

I novinari gube vrijeme, ali i strepe za egzistenciju, jer im prijeti novčana kazna, koja ide u državni proračun, uz to što mogu biti osuđeni i na plaćanje odštete, pa i regresno kad je plati nakladnik. Unatoč tim prijetnjama, udarcima koje svakodnevno podnose s komentarima ispod teksta, od novinara se, naravno, očekuje da i dalje odrađuju svoju ulogu “psa čuvara” demokracije.

BiH i Makedonija to su učinile

Izrečena 391 novčana kazna, od čega 158 bezuvjetnih i 233 uvjetne, 21 opomena i u tri slučaja tuženi su proglašeni krivima, ali su oslobođeni od kazne. Odnosno, što se tiče “medijskih” uvreda i kleveta, riječ je o 193 osude, izrečene u povodu 778 optužbi, pri čemu je izrečeno 146 bezuvjetnih novčanih kazni.

Odvjetnica Vesna Alaburić, ekspert za medijsko pravo, za portal Telegram prije nekoliko je dana, uz slične argumente spomenula BiH i Sjevernu Makedoniju kao zemlje koje su dekriminalizirale uvredu i klevetu te napomenula kako brojne relevantne organizacije (UN, Vijeće Europe, OSCE, OAS, Article 19, CPJ) već godinama pozivaju zemlje da učine taj korak. Zašto Hrvatska ne bi bila primjer i za EU, baš zato što je verbalni delikt imao nekoć presudnu ulogu u kršenju temeljnih ljudskih prava i sloboda u bivšoj SFRJ.