Ima li Zagreba 
bez Bandića?

Pravosudna trakavica oko, ovaj tjedan opet “uključenog”, ali istovremeno i ponovo zatvorenog, zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, teško da će povećati povjerenje u naše pravosuđe. Jedino bi osuđujuća pravomoćna presuda s vrlo čvrstim dokazima i jasnom argumentacijom, ako do nje dođe, mogla sprati gorak osjećaj da se pravosudna tijela koriste za unutarnje političke obračune. Neke od stvari za koje ga optužuju, poput onoga da je pogodovao građanskoj inicijativi time što je dao na dvotjedno korištenje drvene štandove koji bi inače ležali u skladištu, zvuči smiješno, dok istovremeno ministrica vanjskih poslova jednim potpisom dodjeljuje četvrt milijuna kuna bratovoj “nevladinoj udruzi”. Ako treba odležati, neka leži, ali ne zato što politički smeta (jer do raskida s partijom prije šest godina bio je valjda bezgrješan), već valjda zato što je (ako je) kršio zakon.

Pravosuđe je veliki problem Hrvatske i ta dijelom pokvarena riba smrdi od glave. Još je ostalo neodgovoreno pitanje oko dokumenata koji su iscurili na WikiLeaksu iz kojih se jasno vidi da su 2009. tadašnji glavni državni odvjetnik, a danas kandidat za suca Ustavnog suda, i ravnatelj Uskoka, a danas glavni državni odvjetnik, američku ambasadu uredno izvještavali o istragama koje vode, pokazivali strancima povjerljive dokumente i unaprijed najavljivali optužnice. Kako vjerovati takvom pravosuđu i većini medija kojima taj skandal nije bio vijest, iako se ne radi o špekulaciji poput one o vezi Rozge i fatalnog Milana, već o službenim dokumentima upućivanima iz američke ambasade u Washington. Među njima i o jednom iz 2009. u kojem piše: “šef USKOK-a Dinko Cvitan ranije nam je rekao kako nisu u stanju prikupiti dovoljno dokaza da bi Bandića mogli optužiti za korupciju”. Zašto bi se bez dokaza zbog kojih se može nekoga optužiti za korupciju razmišljalo o optuživanju te osobe za korupciju i o tome divanilo sa stranom ambasadom?

Javnost se u zadnjoj epizodi zagrebačke sapunice s pravom zabavlja mogućnošću da se, kao u onom starom filmu o polivenom poljevaču, ovrši Ovršitelj, tj. da Bandićev jamac Hanžeković ostane bez 15 milijuna kuna jamčevine koje je dao za prijatelja, ako su ta sredstava uopće njegova. Čini se da nisu daleko od istine oni koji tvrde kako je lustracija najpotrebnija bila upravo u pravosuđu. Većina i današnjih tužitelja i sudaca formirana je u vrijeme kad su se riječi doživotnog vladara “Priznajem samo sud svoje partije” i “Ne treba se držati zakona kao pijan plota” smatrale vrhunskim dometima pravne misli. Što se onda i moglo očekivati? Politika se upleće u pravosuđe kad je jaka, a pravosuđe kroji političku scenu kad ona postane slaba, ranjiva, korumpirana, ucjenjiva kako se čini da je danas slučaj.

Trakavica oko Bandića otvara i pitanje političke budućnosti Zagreba zbog mogućih prijevremenih lokalnih izbora. Zagreb oduvijek pokazuje atipičnu situaciju u odnosu na ostale dijelove zemlje. Mlađi birači se i ne sjećaju glavnoga grada bez Bandića. Nakon prvih slobodnih izbora, tijekom devedesetih Zagreb nije imao jaku, markantnu gradonačelničku figuru, kakve su uobičajene u europskim metropolama, koja bi kao čelnik glavnoga grada imala političku težinu, već ih je delegirao moćni predsjednik Tuđman, koji se koncem 90-ih zapleo u možda najveću političku pogrešku opstruiranjem imenovanja gradonačelnika nakon što je oporba dobila većinu u gradu. Onda je zasjeo Bandić. Razbucao je u Zagrebu HDZ, koji se nije oporavio do dana današnjeg, tukući ga njegovim oružjem, kao savršen spoj stare partijske škole i novog populizma.

Bandić je, ustvari, zajedno sa Stipom Mesićem, u određenim fazama najbolje utjelovljivao duh većine naroda. Od komitetlije do gorljiva katolika i domoljuba, blizak puku, bez puno pametovanja. Što bi se reklo: pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila. Bez vrijednosti, ali i predrasuda, dobar sa svima, teglit će najveću svijeću na crkvenoj procesiji i hrvatovati, a sutra će nositi veliki Titov bedž na manifestaciji “Širenje balkanske ljubavi”, sladit će Hrvatima u BiH, a onda će se na ćevapima ulizivati politčkom Sarajevu. Većina birača je izgleda još uvijek sklona ljudima koji im daju nekakvu iluziju, koji ne moraju imati jasan i čvrst stav, ali im zato daju malo šarma i topline. Bandiću su praštali i vožnju u pijanom stanju, i bježanje policiji, i pokušaj mićenja. Sve je to okajao i vraćao se. I nakon debakla na parlamentarnim izborima i nakon razlaza s voljenom partijom, uspio je ostati u sedlu i pobijediti i peti put. Satrao je u Zagrebu najprije HDZ, pa onda nakon raskola i SDP, učinivši smiješnim njegova ad hoc kandidata Ostojića. Nakon ovih sudskih progona, ako ne zaglavi, mogao bi uništiti i sve izglede sadašnjih protestnih opcija, jer dobiva auru mučenika koji je protiv sistema. Mogu zamisliti da će sutra neki birač kojemu se sve zgadilo svoj protestni glas protiv sustava, koji bi možda sutra dao Živom zidu ili nečem sličnom, glasovati za Bandića koji je, eto, žrtva establišmenta.

Zagreb je danas politički na pladnju. Bandić je opasno poljuljan. Važan faktor za dobivanje zadnjih izbora bila mu je iznenađujuće kvalitetna lista, na kojoj su se, umjesto uobičajenih pajdaša, pojavile neke fine, obrazovane gospođe. Špekuliralo se već tada da su mu je sastavljali neki drugi centri moći. Kad je zglajzao, neke su se, poput Sandre Švaljek, brzo otele. Tako da će teško, ako se izvuče, okupiti takvu ekipu i uvjeriti javnost u istu priču. Predviđam, ako ga oslobode, da ne može proći onako dobro kao na prošlim izborima. SDP može još samo dodatno padati, o HNS-u da i ne govorimo. HDZ-u je Zagreb već dugo vremena najslabija točka. Ističe tako neprepoznatljive kandidate da se špekuliralo kako ima prešutni deal s Bandićem. Kako možeš pretendirati na vlast u državi, a u glavnom gradu ti lista dobije petnaest, a kandidatkinja za gradonačelnicu mizernih pet posto glasova? Bez dizanja na trideset posto u Zagrebu, HDZ ne može dobiti čistu vlast u zemlji. Ako HDZ misli ozbiljno igrati u glavnom gradu morao bi već sada prezentirati i graditi kandidata za gradonačelnika Zagreba pa bili izbori za dva mjeseca ili redovito za dvije godine. No to iz nekog razloga ne čini. Kad se sve zbroji: Bandić u zatvoru s procesom koji za njega može završiti kobno, gradski SDP još u nokautu, uz to u lošim odnosima s partijskim vrhom, HDZ s kadrom na razini omanjeg općinskog središta, HNS i HSLS davno potonuli, Laburisti, ORaH pa i Živi zid odnedavno u slobodnom padu, ostaje zaključak da je više od polovice glasova u Zagrebu na pladnju, i da većina ljudi u postojećoj ponudi nema za koga glasovati. I da je u gradu Zagrebu otvoren najveći prostor za nove snage. Neovisne liste novih, nepotrošenih ljudi kakve su trijumfirale u Metkoviću ili Omišu nisu nezamislive i u Zagrebu. Zar u gradu nema obrazovane, moralne, pristojne i enegrične osobe koja bi artikulirala ono najbolje od njegovih potencijala. Za koju ne bismo mogli zamisliti da je vuku po sudovima i tretiraju kao potrčka u partijama? Koju bi zaokružili ne kao manje zlo, već sa zadovoljstvom? Ako se pravosudna riba čisti od glave, isto vrijedi i za političku. Razvoj situacije u Zagrebu bit će dugoročni politički putokaz za cijelu zemlju.