Ima li života poslije “škole za život”?

Povlačim sve svoje kritike izrečene na račun tzv. “škole za život” i priznajem da sam bio u krivu jer se iz dana u dan sve jasnije pokazuje kako reforma školstva pod palicom HNS-a doista priprema djecu za život pod ovakvom vlašću.

Počinje školska godina, u razredima koje obuhvaća famozna reforma nema udžbenika. Prvi tjedan prošao, knjiga nema. Drugi tjedan, nastavnici se sami moraju dovijati radeći s improviziranim listovima, jer knjige nisu stigle. Treći tjedan, nešto knjiga je došlo, ali većine i dalje nema, primjerice knjige iz matematike. Četvrti tjedan, za neke predmete udžbenici još uvijek kasne. Peti tjedan – štrajk prosvjetara, čije, inače potpuno opravdane zahtjeve, HNS cinično podržava, pri čemu udžbenika iz tri predmeta i pribora iz tehničkog nema ni na vidiku. Kako petašici u takvoj situaciji objasniti da je škola nešto ozbiljno, važno, trajno, što treba poštivati? Još će ispasti da je od pohađanja reformirane škole suvislije petkom štrajkati za spas klime pod vodstvom bijesne švedske srednjoškolke, koja ne ide u školu već mjesecima pa im je time još veći uzor.

Što reći gimnazijalki čiji je razred lani zahvatio Divjakičin pokus, pa su joj kao vrhunac hightecha poturili jeftin tablet, kojeg prvo dugo nije bilo, a kad je stigao ustanovilo se da nema kameru pa ne može skenirati kod preko kojeg se “pokupi” udžbenik. Pa je čekajući na rješenje jedna učenica iz razreda kupila papirnati udžbenik iz engleskog, koji se pokazao izvrsnim te su ga na kraju svi kupili i zadovoljno rade sa starinskom knjigom. U međuvremenu su se netom pristigli tableti već počeli kvariti. Umjesto da se, nakon svih tih problema s lanjskim pokusnim kunićima, stvar privremeno zaustavi, analiziraju problemi, predlože rješenja, ove školske godine krenula je reforma za sve prve i pete razrede, dakle, i problemi za sve.

VIDEO Konferencija sindikalista o štrajku u školama

Video: Marko Lukunic/PIXSELL

Reforma školstva se sve više pokazuje kao pokus radi pokusa i zadovoljavanja nečijih karijerističkih ambicija, pri čemu je netko iz svega toga očito i materijalno profitirao. Djeca vole stalnost, sigurnost, uhodan ritam, jasna pravila i granice, koja će u jednom trenutku i iskušavati, možda i prelaziti, ali upravo to omogućava razvoj samosvijesti, sazrijevanje i odrastanje.

Danas im se, nasuprot tome, nudi u svemu nestalan svijet, u kojem se pomamno “reformiraju”, a u stvarnosti degradiraju, sve institucije. Sve se neprestano mijenja pa nemaju više nikakve čvrste točke ni orijentira, nikakve granice, nikakvog stalnog pravila, ni za poštovati ni za prekršiti. Uvjerava ih se da su svi već rođenjem genijalni, što godi i svakom roditeljskom uhu, u smislu – pametan mi je mali, ali ne voli učiti, jer ga je starinska škola demotivirala da pokaže genijalnost, ali će se istovremeno sve te genijalce i kreativce, s roditeljima i nastavnicima tretirati kao maloumne.

O tome je na zanimljiv način javno progovorila prof. Tamara Šoić iz Rijeke, naglašavajući kako je važan motiv za štrajk dublje nezadovoljstvo nastavnika, a ne samo povećanje plaće od nekoliko postotaka: “Ukratko, sve što ta reforma nudi, hrpa je novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Uvođenje novogovora, šifriranih ishoda i “novootkrivenih” aktivnosti učenika, samo su dio plana radnog naziva: Kako nastavnika uvjeriti u njegovu nemoć i neznanje. Prestrašen nastavnik, dobar je nastavnik!”.

Priča o “ishodima”, o kojima govori riječka nastavnica zakačila je i sveučilište, o čemu mogu osobno posvjedočiti. Potrebno je sročiti ishode učenja za svaku nastavnu jedinicu, pri čemu novogovor nalaže glagole koji se smiju i one koji se ne smiju koristiti. Pa se neće napisati “učenik će naučiti”, kao da je on isključivao pasivan, već “učenik će moći” to i to. Ukratko, od europskih fondova financirano presipanje iz šupljeg u prazno i dokono retoričko cjepidlačenje. U usporedbi s tom mutnom metafizikom nastavnih ishoda srednjovjekovna skolastička rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle djeluje kao vrlo egzaktna i suvisla djelatnost.

Ponižavanju nastavnika tu nije kraj. Prof. Šoić ističe i sljedeće: “Posjeti mlađahnih savjetnika koji nastavnicima s 20 i više godina staža tumače kako “po novom” moraju raditi i što je sve u njihovu radu krenulo po zlu – nije ništa drugo do pljuska našem znanju i iskustvu.” Novi komesari “škole za život” pristupaju školstvu klasično ideološki, oni imaju “ideje” kako bi trebalo činiti pa se to onda želi nametati u praksi, koja je u pravilu puno složenija i otpornija na tu vrstu modeliranja pa nastaju problemi. Pri tome novi komesari pokazuju nehaj, ako ne i prezir, za iskustvo i sve ono što je bilo prije njih.

Kako će djeca ozbiljno shvatiti školu gdje im s jedne strane prvo najavljuju kako su sretni jer će raditi po novom, cool, naprednom programu, a potom to nešto nikako da dođe jer nema ni knjiga ni najavljenih tableta, koji, nota bene, lanjskim zamorcima i kad su ih dočekali nisu radili kako treba?

Traljavost i nekompetentnost s jedne i manična potreba za permanentnom reformom svega i svačega s druge strane u spoju uvijek dovode do debakla.

Dobar primjer sličnog obrasca djelovanja je konfuzija oko državnih blagdana u Hrvatskoj. Kako će i djeca i odrasli naučiti i naviknuti se na blagdane i praznike, kad se stalno mijenjaju? Snaga blagdana i jeste u tradiciji, navici, ustaljenosti. Dan državnosti 30. svibnja se bio lijepo “primio”, u to doba godine dan je dug, vrijeme lijepo, pogodno za proslave i boravak na otvorenom. A onda ga nova vlast 2001. ukida i uvodi nove blagdane. Čini se da ih nakon toga nitko nije pokušao ozbiljno ni memorirati, a kamoli proslavljati, jer kad jednom mijenjaš takve stvari one gube “auru”, ostaje svijest da se mogu lako promijeniti i ovi, a sad izgleda i da hoće. Vršiti takvo pretumbavanje u mladoj državi u kojoj se institucije i tradicije tek uhodavaju, bio je simbolični zločin, koji će sada biti teško do kraja ispraviti.

Nakon što su im od škole općeniti napravili sprdnju, uskoro će petašima trebati reći i da su se opet promijenili državni blagdani koje su lani naučili u školi. Za nekoliko godina će im valjati objasniti da se promijenila i valuta pa nije više kuna nego euro. No to je još minimalna konfuzija u maloj glavi, koju sve više uvjeravaju da je danas moguće i da preko noći tata postane mama, a mama, primjerice, tata.

Vjerni gledatelji večernjeg dnevnika na javnoj televiziji, među kojima je najviše penzionera, već su preživjeli približnu traumu promjenom termina omiljene informativne emisije. To što je više od 40 godina Dnevnik počinjao u 19.30 sati valjda je bio dovoljan razloga da ga se pomakne u 19 sati. Osuđivati takve promjene znači riskirati etiketu zatucane konzerve. Zato je progresivno smatrati kako se, primjerice, pravopis nipošto ne smije ustaliti, ni za trajanja jedne generacije.

Kad se promjena radi promjene na tuđi račun spoji s drugim, odranije nataloženim problemima, dolazi do opravdanog nezadovoljstva koje je u školama jučer kulminiralo štrajkom. Međutim, jedno zlo nikada ne dolazi samo i prosvjetari su se, odmah po početku obustave, rada suočili s novom, neslućenom nevoljom. Na njihov potpuno opravdan štrajk sada su uzjahali vampiri iz HNS-a.

Oni sada tobože ucjenjuju Plenkovića ostankom u vladi povećanjem plaća prosvjetarima od 6%. Ako do toga dođe, Vrdoljak&co će trubiti da je to njihova zasluga i nadat će se da će time dobiti ponešto simpatije javnosti i preko jednog postotka na kojem odavno tavore. A ako do traženog povećanja ne dođe i štrajk utrne, nikom ništa, ostat će u Vladi kao i do sada, ta neće im to narušiti vjerodostojnost. To je prednost kad izgubiš svaki ugled, pa možeš svašta obećati jer nemaš više što izgubiti, kao što se jedinac lako zaklinje u bratov ili sestrin život i onda kada najočitije laže.