Ništa nismo naučili iz prošlosti jer danas ponovno na sličan način povećavamo ranjivost ukupnog gospodarstva, tvrdi dr. ekonomije i profesorica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Marijana Ivanov, koju smo zamolili da analizira prve poteze Plenkovićeve Vlade i predvidi što nas čeka u ekonomiji 2017. godine.
Gleda li se rast BDP-a, godina iza nas bila je dobra, no većina građana ipak nije osjetila poboljšanja u svom standardu. Hoće li ga osjetiti u godini pred nama?
Razloga za optimizam ima. Porezne promjene i veće plaće dijela zaposlenih omogućit će daljnji rast potrošnje te prihoda poduzetnika i države. Kad se tome dodaju učinci nižeg PDV-a na isporuku električne energije, rast minimalnih plaća i plaća u javnom sektoru te usklađivanja mirovina, poboljšanje će osjetiti veći dio građana. Međutim, dohodovne razlike bit će još veće. Da bi poboljšanja osjetili najugroženiji članovi društva – nezaposleni, umirovljenici i ljudi koji žive u osiromašenim i gotovo izoliranim dijelovima Hrvatske – nužan je rast zaposlenosti, manji uvoz, veća briga o uravnoteženom regionalnom razvoju te porast zapošljivosti mladih i nezaposlenih. To znači nužne promjene u njihovu obrazovnom profilu znanja i vještina sukladno potrebama tržišta.
Kako to da, usprkos povećanju BDP-a, deset kvartala zaredom zaposlenost i dalje pada? Zašto Hrvatska ne može stvoriti dovoljno radnih mjesta za sve svoje građane pa su mnogi prisiljeni odlaziti u inozemstvo?
Rast bez rasta zaposlenosti događa se zbog povećanja produktivnosti – “jedan zaposleni radi za dvojicu“ – a dijelom i tehnoloških inovacija pa raste bruto dodana vrijednost u industriji, no ne i zaposlenost. Umjesto stalnog zaposlenja, sve je više mladih na stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa pa je vrijeme da preispitamo daljnju opravdanost takve prakse. Intenzivira se sezonsko zapošljavanje i povremeni rad. Mnoge obitelji žive od prihoda koje im šalje iseljena Hrvatska, a izražen je i rad na crno. Sve su to izvori prihoda koji omogućavaju rast potrošnje građana i rast BDP-a, ali u klasičnom smislu nisu zapošljavanje. Osim toga, kretanje broja zaposlenih ne pokazuje samo novo zapošljavanje nego je i pod utjecajem smanjenja aktivnog stanovništva. Iz ranijeg kontingenta zaposlenih jedni odlaze u mirovinu, a drugi u inozemstvo, dok visoka nezaposlenost i dalje ima strukturna obilježja nepodudarnosti traženih i ponuđenih znanja i vještina. Tu je i problem prekomjernog robnog uvoza kojim potičemo zaposlenost u drugim državama, a smanjujemo radna mjesta u Hrvatskoj. Stoga je važno povećati svijest građana o štetnim učincima prekomjernog uvoza, ali i početi primjenjivati mjere koje će onemogućiti dampinške cijene i nepoštenu trgovačku praksu te potaknuti poduzetnike da više koriste domaće inpute.
Kako komentirate rad Plenkovićeve Vlade? Jesu li polovili osnovne konce i detektirali ključne prepreke rasta?
Porezna reforma bila je dobar start. No tu smo temu sada potrošili. Vrijeme je za nove akcije i već sredinom siječnja Vlada bi trebala izaći s drugim mjerama koje će održati optimizam građana i potaknuti veće poslovno pouzdanje. Promjene u sustavu javne nabave svakako su važan korak. Mislim da je Vlada i te kako svjesna nužnosti strukturnih reformi te da će se usmjeriti na one koje se mogu provesti u srednjem roku, na primjer smanjenje administrativnih barijera i dijela parafiskalnih nameta, reforma pravosuđa te povećanje efikasnosti u javnoj upravi i zdravstvu. Time bi se uklonile barem neke od prepreka većem rastu.
Što je najveća smetnja razvoju zemlje: nasljeđe, političke stranke, monetarna politika, mentalitet možda?
Najveći problem su makroekonomske neravnoteže kumulirane u razdoblju prije krize netipičnim modelom privređivanja temeljenom na uvozu, inozemnom zaduživanju, jakoj domaćoj valuti, trgovini, bankarstvu i ulaganju u nekretnine. Dok smo mi gradili nekretnine i povećavali zaposlenost u javnom sektoru, druge nove članice Europske unije ulagale su u tehnološki napredak, industriju i rast robnog izvoza. No, ništa nismo naučili iz prošlosti jer danas na sličan način povećavamo ranjivost ukupnog gospodarstva prekomjernim oslanjanjem na turizam. Iako je turizam možda dovoljan da osigura dostatne godišnje prihode lokalnog priobalnog stanovništva, svejedno nije nešto na što bi se mogli osloniti privremeno zaposleni Slavonci koji sezonski rade na Jadranu, a zimi jedva sklapaju kraj s krajem ili se u očaju sele u inozemstvo. Pretkrizna ekspanzija temeljena na ulaganju u nekretnine, a danas u turizam, faktori su tzv. nizozemske bolesti hrvatskog gospodarstva – s učincima na rast cijena na domaćem tržištu te realnu aprecijaciju domaće valute koja nepovoljno djeluje na robni izvoz i potiče robni uvoz. Osim toga, turizam nas prečesto spašava da ne propadnemo do kraja pa nismo spremni na strukturne reforme. Istodobno snažno generira uvoz pa se pozitivni efekti na BDP i zaposlenost znatnim dijelom poništavaju. Ograničenja razvoja je i puno više. Hrvatska je prezadužena i zarobljena u zamci nefleksibilnosti, pravne nesigurnosti, birokratskih zavrzlama i prekomjernog zapošljavanja u javnom sektoru. Naglašena je neravnomjerna razvijenost regija koja pridonosi povećanju razlika u demografskoj i obrazovnoj strukturi, dok pad broja stanovnika smanjuje domaće tržište. Osim toga, čest je problem što lokalno stanovništvo i poduzetnici nisu spremni na izazove i prilagođavanje promijenjenim okolnostima. Na primjer, da neodrživu poslovnu aktivnost zamijene onom koja ima perspektivu, da koriste prednosti ekonomije obujma ili da, umjesto dosadašnjih poljoprivrednih kultura, sade nešto drugo profitabilnije, organiziraju proizvodnju na drukčiji način, primijene ekonomiju dijeljenja (npr. skupe mehanizacije), ali isto tako i praksu umrežavanja, klastera, virtualnih organizacija i digitalne ekonomije. Umjesto toga, svi samo zazivaju pomoć države. Da, problem je i u mentalitetu.
Da vas premijer Plenković pozove za savjetnicu, koja biste mu tri ključna poteza preporučili?
Definiranje kriterija, mjera i politika u skladu s interesima djelatnosti i poduzeća čija poslovna aktivnost ima najveći učinak na održiv rast BDP-a; onih koji koriste domaće inpute, ostvaruju znatan neto izvoz s većom dodanom vrijednošću te koje, uz velik broj zaposlenih, ostvaruju i visoku produktivnost temeljenu na inovacijama i tehnološkom razvoju. Mjere bi svakako trebale uključiti skrivene potpore strateški važnoj poljoprivredi i proizvodnji kakve koriste druge članice Europske unije vodeći računa o gradnji adekvatne infrastrukture za veće horizontalno i vertikalno povezivanje proizvoda i proizvođača domaće poljoprivrede, industrije i skladištenja sa sektorom prometa i plasmana kroz turizam i trgovinu. Treće su strukturne promjene: ukidanje dijela parafiskalnih nameta, jačanje financijske discipline i poreznog morala kako bi se smanjila siva ekonomija, osiguranje vladavinu prava uz stabilnost, jednostavnost i jednoznačnost pravne regulative te uklanjanje direktnih i indirektnih administrativnih barijera za investiranje.
Kako komentirate državni proračun za 2017. godinu?
Izvršenje proračuna treba ići u smjeru ostvarivanja nižih rashoda u odnosu na planirane. Trebamo biti svjesni da je rast hrvatskog BDP-a u posljednje dvije godine bio ponajprije pod utjecajem spleta pozitivnih okolnosti u globalnom okruženju – niske cijene nafte, deflacije, inozemne potražnje, promjena geopolitičkih okolnosti s učincima na turizam – te da će ti pozitivni eksterni faktori s vremenom oslabiti. No, ništa se konkretno nije promijenilo u konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i izvoza ili olakšavanju poslovanja poduzetnika. Stoga veće stope rasta BDP-a ne smiju biti povod za rastrošnost. To više što se puni efekti porezne reforme i multiplikativnih učinaka na BDP i prihode proračuna neće ostvariti odmah, nego s vremenom.
Što će se događati s cijenom novca kod nas i u okruženju?
Uvjeti neprirodno niskih kamatnih stopa u razvijenim zemljama ne mogu trajati vječno. FED (institucija za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u, op. p.) je već u rujnu trebao povećati kamatne stope, no radije je čekao rezultate američkih predsjedničkih izbora pa će u 2017. godini morati djelovati restriktivnije. Od 2018. godine vjerojatno će ga slijediti i ECB (Europska središnja banka, op. p.), ali za sada još uvijek nije izgledno značajnije povećanje nerizičnih kamatnjaka, barem ne pod pretpostavkom da skoro neće doći do veće inflacije. S druge strane, premije rizika opet rastu, a za Hrvatsku je važno što će se događati u susjednoj Italiji ili drugim zemljama čije se nestabilnosti mogu kao zaraza prenijeti i na cijenu refinanciranja našeg javnog duga.
Treba li povećati plaće u javnom sektoru?
To je realnost koja će se morati provesti i ostaje na duši članovima ondašnje Vlade koja nas je time obvezala, umjesto da je poput drugih novih članica Europske unije provodila mjere za smanjenje troškova rada i fiskalnu konsolidaciju. Ipak, od tada do danas okolnosti su se promijenile. Zabilježen je rast prosječne plaće zbog čega je i rast plaća u javnom sektoru opravdan. Osim toga, dio uvećanih javnih rashoda za plaće vratit će se državi kroz veće prihode od PDV-a.
Dobro dobro, bit ce sve po planu ne bojte se😚😚😚