Prošlotjedni izlazak episkopa Hrvatske pravoslavne crkve na Preradovićev trg u središtu Zagreba razbuktao je strasti oko te vjerske zajednice, koja formalno nije priznata u Hrvatskoj, no očito postoji i ne može se ignorirati. Upravo ignoriranje i guranje stvarnosti pod tepih može u budućnosti stvoriti veće probleme od onih za koje higijeničari hrvatske javnosti misle da bi mogli nastati, pa iz opreza etiketiraju i eliminiraju iz javnosti sve koji bi je, po njihovu sudu, mogli okužiti.
HPC, zbog svoje endehazijske hipoteke i osnutka 1942. za Pavelićeva režima, itekako ima takve predispozicije. No, kako je izbrisana s lica zemlje 1945. i “uskrsnula” kao ideja s prvim godinama hrvatske neovisnosti te posljednjih godina dobila i konkretne oblike, očito je se ne može izbjeći. To pokazuje i pomalo nervozna reakcija Srpske pravoslavne crkve pred spomenuti blagoslov, koja se dosad uglavnom nije previše osvrtala na pojavu HPC-a. No, kako joj je ovo ukazanje bilo priređeno doslovce ispred crkvenog prozora, na sam Badnjak, i ta se nervoza mogla shvatiti. HPC, zacijelo, ima pravo registrirati se kao i svaka druga vjerska zajednica u Hrvatskoj. To se čini upisom u evidencijski registar, gdje se dokazuje da ima minimalno 500 članova, da ima vjerske akte i da je prije toga egzistirala kao udruga najmanje pet godina. U HPC-u kažu da su zahtjev predali 2014. i da je odbijen, pa su se žalili Ustavnom sudu. No, kako su u istom registru npr. Crnogorska, Makedonska i Bugarska pravoslavna crkva, zacijelo bi jednoga dana mogla biti i Hrvatska. No, premda za zakonsku registraciju zacijelo ne bi trebalo biti prepreka, priznanje autokefalnosti sasvim je drugi par rukava, jer to moraju učiniti ostale pravoslavne crkve, koje su joj to, kao i ovima spomenutima, uskratile.
Međutim, od spomenutih zakonskih i crkvenih uvjeta za budućnost HPC-a važniji su oni politički. A oni su se u tom predstavljanju na Cvjetnom trgu pokazali nakaradnima, jer se (konkurentsku) SPC nazivalo “uljezom”, čule su se psovke i poziv na obračun te je sve nekako mirisalo upravo na oživljavanje onog mrtvog HPC-a iz prošlosti. I to nije dobro. Nije dobro baš uime onih 16.700 Hrvata koji su se na posljednjem popisu izjasnili kao pravoslavci i na koje se pozivaju predstavljači HPC-a, a koji upravo po logici pravoslavnog organiziranja crkvenosti u državnim granicama mogu, poput Rusa u Rusiji, Srba u Srbiji i npr. Rumunja u Rumunjskoj, polagati pravo na svoju Hrvatsku pravoslavnu crkvu. “Ono što je najbitnije kod pravoslavnih crkava i što pravoslavnu crkvu razlikuje od drugih crkvenih organizacija, njezina je pripadnost jednoj državi”, piše Petar Požar u knjizi “Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti”, koja je izašla još 1996. i još je korisno štivo za razumijevanje barem dijela problema HPC-a. No, HPC njegovi tvorci ne smiju željeti kao Hrvatsku politikantsku crkvu. Bila bi to Crkva bez vjere i vjernika. I ponovno u opasnosti da bude marioneta u političkim rukama, čega se svaka Crkva s ovih prostora mora kloniti.
>>Zloporaba pravoslavnog Božića: U pravu je episkop Gerasim koji želi da političari stanu
U čemu je uopće problem? Srbi će ići i dalje u crkve SPC-a, a pravoslavni Hrvati u crve HPC-a. Već stolječima imamo sunarodnjake grkokatolike, evangeliste i muslimane koji se jednako osjećaju Hrvatima kao i rimokatolici ili ateisti.