Imam isti mobitel tri godine, što koga briga koliko je star

Dva sata razgovarali smo s petero uspješnih mladih kako bismo doznali kako provode slobodno vrijeme, što misle koliko će se područja za koja se zanimaju razviti i čitaju li knjige. U današnjem broju donosimo nastavak našeg razgovora s mladim genijalcima koji očekuju bolju budućnost u svojoj zemlji. Za Večernjakov okrugli stol sjeli su budući neurokirurg Joško Bilandžić, Marijan Smetko koji je bez greške prošao ispite iz matematike i informatike na maturi, prvaci u informatici Elizabeta Tedeško i Andro Katanec te brucošica PMF-a Marija Gegić. Sve redom mladi ljudi koji su već ostvarili zavidne rezultate. Evo kako oni razmišljaju...

Po vašim predviđanjima, koliko će se mijenjati robotika, informatika, medicina?

Marija: Što se same informatike tiče, trebamo usporediti situaciju danas kad se svi žele baviti tim područjem i situaciju prije 50 godina kada se time nije bavio nitko. Za nekoliko godina roboti će masovno zavladati u smislu da će biti dostupniji u prodaji i da će izgurati neke profesije. Mnogi već sada gube poslove jer ih zamjenjuju strojevi, vjerujem da će nestati zanimanja u kojima nije bitna mašta ni emocionalna strana ljudi. Vjerujem da će posla uvijek imati tete u vrtićima, profesori, a prodavači, računovođe i ekonomisti bit će zamijenjeni.

Joško: Uzmimo primjer 3D printera u riječkom KBC-u. Napravili su radiološki nalaz i model žile. Time su skratili operaciju i pojednostavnili stvar. Znali su što mogu očekivati kad otvore glavu. Roboti, pogotovo u kirurgiji, nikad neće prevladati, uvijek će ostati ljudski faktor. Morat će postojati nadzor. Ali ići će u tom smjeru. Što se genetike tiče, ide se prema načinu liječenja gdje će se zadirati u genetski materijal i tako liječiti bolesti poput raka.

Marijan: Ja čekam sljedeći veliki korak, i to hologramska računala.

Marija: Sada su počeli razvijati 3D printanje kuća pa bi građevinska struka mogla biti zamijenjena. Vjerujem da će sve ovo što koristimo i materijali koje koristimo biti zamijenjeni za 50 godina.

Hoće li i novinari biti zamijenjeni?

Marija: Vjerujem da za 15 godina nitko neće htjeti gledati vijesti koje čita robot, no već danas možemo primijetiti da je sve manje ljudi koji gledaju i čitaju vijesti. Većinom se one prate na portalima pa se i tu vidi kako tehnologija uzima zamah.

To znači da vi ne čitate, a i ne kupujete novine, časopise..?

Marijan: Čitam i kupujem časopise koji obrađuju teme informatike i robotike. Novine sve rjeđe. Prije sam čitao, ali u srednjoj školi sve manje. Čitao sam da je netko već napravio model da se vijesti same pišu, možda više neće biti novinara koji sami pišu vijesti, u budućnosti će biti samo onih koji ih čitaju.

Čitate li knjige?

Andro: Čitam lektire...

Čime bi vas država zadržala da uopće ne razmišljate o odlasku, što bi moglo presuditi?

Joško: Situacija je daleko od savršene, ali iz našeg kuta gledišta – nama nije loše. Država će nas besplatno školovati, a ne znam da toga ima u svijetu. U inozemstvu fakulteti, poput Oxforda ili Cambridgea, koštaju i to si ne može svatko priuštiti. S te strane trebamo biti zadovoljni.

Jeste li vi razvili neku aplikaciju?

Marijan: Jesam, i to aplikaciju za kartašku igru. Trebalo mi je tjedan dana jer nisam nikada radio s Androidom pa sam morao i malo učiti.

Elizabeta: Aplikacije se obično rade u timu i moraju biti drugačije, inovativne.

Koliko su vam važni mobiteli, slijedite li trendove, mijenjate li često mobitele?

Elizabeta: Ima, naravno, onih kojima je važno imati najnoviji mobitel, ali ima i onih kojima je važno da uređaj samo radi. Imam mobitel star tri godine, nemam potrebe za novim, ovaj radi. Što koga briga kakav ja mobitel imam.

Vratimo se školi. Kada biste imali priliku, koje biste predmete izbacili iz nastave, a koje biste uveli?

Andro: Latinski smatram najmanje važnim. A informatiku, koja je neobavezan predmet, uveo bih kao obaveznu.

Marija: Ne bismo smjeli generalizirati. Latinski je meni bio dosta naporan, ali sada mi koristi. Latinski ne bi trebao biti čisto štrebanje riječi, bubanje napamet. Ali se slažem da bi informatika trebala biti obavezan predmet. Možda bi nam trebao neki predmet o općoj kulturi, o nekim pojmovima koje bi trebali svi znati.

Mislite li da se u Hrvatskoj trebamo bojati terorizma?

Joško: Općenito se osjeti strah, naročito u stranim zemljama. Hrvatska može biti sretna jer teroristi od nas nemaju prevelike koristi. No ipak smo mi tu, trudimo se biti dio Zapada pa smo tako meta tih ljudi. Tu se ipak treba objektivno sagledati stvari, ubijanje nedužnih nije opravdano, no treba uzeti u obzir i zahtjeve.

Kako reagirate kada slušate o terorističkim napadima?

Joško: To nema veze s islamom, to je interpretacija islama, ali njihova je nesreća da nemaju poglavara kao mi papu pa da on kaže to je tako ili ovako u toj vjeri.

Držite li da je Hrvatska dobro reagirala prema izbjeglicama?

Andro: Jako je važno pomagati izbjeglicama jer smo i mi to bili. Mislim da je dobro da smo odlučili pomoći i ne postaviti zid, tako smo se solidarizirali.

Koje su po vama osobine kvalitetnog čovjeka?

Joško: Najvažniji je odnos prema drugim ljudima, da osoba drži do svojih načela, da nije potkupljiva. Kroz svoje djetinjstvo gledao sam oca i naučio da je važno život posvetiti da drugima bude dobro. Altruizam.

Bi ste li ušli u Big Brother kao sudionici?

Marijan: Kao sudionik ni u ludilu, ali rado bih bio jedan od voditelja koji se šali na njihov račun.

Marija: Ne pratim nijedan show. To nije sadržaj koji bi se trebao prikazivati na televiziji jer ciljaju ljude koji rade skandal.

Što vas čini sretnima?

Marijan: Sto eura dosta dobro pomaže. Šalim se. Ja sam jednostavan, volim si pustiti glazbu koja me opušta, igrati igricu, odraditi neki projekt. Kako sam u Zagrebu tijekom tjedna, sretan sam kad dođem kući za vikend. To je ono što me čini sretnim.

Joško: Pomaganje drugima.

Imate li u kućanstvu svojih zaduženja, oprati kupaonicu, prozore ili nešto slično?

Marija: Imam dvije sestre i brata. Imamo zaduženja, odredimo ih u hodu, tko će oprati rublje ili ga složiti, tko podgrijati ručak ili nešto drugo. Nema fiksnih zaduženja.

Andro: Pomažem mami ako treba, oko suđa ili rublja. Koristit će mi u samostalnom životu poslije.

Odobravate li istospolne brakove?

Marijan: Odobravam ih.

Elizabeta: I ja. Mislim da svi trebaju imati ista prava. Ljubav je ljubav pa ne vidim zašto bi to bilo zabranjeno.

Andro: Zašto bi nam to smetalo?

Pratite li modu?

Andro: Pratim modu. To ne znači da gledam modne festivale ili revije, ali znam što paše, što ne i što je dobra odjeća.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Joško: Igramo Pictionary, to je uvijek zabavno pogađati.

Marijan: Mi često idemo na nogomet, družimo se vani, prijatelj svira gitaru... Izlazimo dosta van iz kuće, neobično bi bilo da je drugačije.