Životna priča Branka Roglića

'Imam kolekciju od 800 umjetničkih djela, a prvo sam kupio od ušteđevine'

Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Branko Roglić
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Branko Roglić
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Branko Roglić
Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
Branko Roglić
24.01.2017.
u 14:51
Vlasnik tvrtke Orbico koja ima 5000 zaposlenih veliki je ljubitelj umjetnosti, a u utorak će u Zagrebu izložiti dio svoje bogate umjetničke kolekcije
Pogledaj originalni članak

Branko Roglić, poznati hrvatski poduzetnik čija je tvrtka Orbico danas najveći distributer u Europi, posluje na 19 tržišta, zapošljava 5000 ljudi i ove godine planira ostvariti prihod od 2 milijarde eura, poznat je i kao mecena hrvatske umjetnosti. Osoba je koju odlikuje skromnost i koja i u svojoj 73. godini vjeruje kako Hrvatska može napredovati i razvijati se ako svi promijenimo način razmišljanja i udahnemo više poduzetničkog duha, a eliminiramo negativne ostatke socijalizma koje su i dalje sveprisutni u hrvatskoj ekonomiji, politici, društvu, a na žalost i u mentalitetu.

Ovih dana Branko Roglić završava zadnje pripreme za održavanje druge izložbe umjetničkih djela iz vlastite zbirke. Uz pomoć autora izložbe Igora Zidića, Roglić će 24. siječnja u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu izložiti oko 160 slika i 37 skulptura hrvatskih autora, iz svoje bogate kolekcije od preko 800 umjetničkih djela.

– Bit će to izložba odabranih djela iz moje zbirke, koja je nastajala posljednjih 50-ak godina. Tijekom svih tih godina, paralelno s mojim osnovnim poslom, distribucijom proizvoda odnosno trgovinom, razvila se ljubav prema umjetnosti koja je postala bitan dio mog života, kazao nam je na početku razgovora Roglić, u skromnim uredima tvrtke, u prostoriji u kojoj je davnih 70-ih godina dobio posao u Croatia baterijama, koju je kasnije dokapitalizirao i postao većinski vlasnik, uz korektan odnos s nasljednicima bivšeg vlasnika, gospodina Paspe.

– Da bi se bilo kolekcionar, treba postojati ljubav prema umjetnosti, ali i imati nešto novca kako bi se slike i druga umjetnička djela mogla kupovati, kaže Branko Roglić.

A njegova ljubav začela se tijekom čestih druženja s akademskim slikarom Antunom Gojakom iz Makarske. Taj slikar, koji je akademiju završio u klasi profesora Tartaglie, rođak je njegove majke. Pričama o Velasquezu, Goyi, Van Goghu, Munchu i drugim gigantima svjetskog slikarstva, kod Roglića je razvio i osjećaj prepoznavanja boja.

– Tako sam ja već u ranoj mladosti bio fasciniran hrvatskim koloristima: Dulčićem, Maslom, Kaštelančićem, Pulitikom i, naravno, Gojakom, koji zbog zdravstvenog stanja nije mnogo izlagao, ali meni su puno značili susreti u njegovu atelijeru u Makarskoj. Tu sam, gledajući njegove slike i kroz razgovore, stekao strast koja me vodila prema kolekcionarstvu – kazao nam je uoči nove izložbe Roglić koji kaže kako sam, osim prepoznavanja boja, nije imao talenta za slikanje, kao što je razvio onaj za stvaranje profita kroz realni biznis.

– Daljnji razvoj mojeg sakupljanja umjetnina tekao je paralelno s jačanjem poslovanja moje firme Orbico. Stvorili su se uvjeti ne samo da se kupi poneka bolja slika već i da pomognem mladim perspektivnim umjetnicima. Tada su kupljeni prvi Bukovci, Vidovići, Stančići, Motike, Murtići, Vanište, Becići i ostali velikani hrvatske likovne umjetnosti, čiji će radovi biti izloženi u Umjetničkom paviljonu, naglašava Roglić.

Priznao nam je da je svoj prvu sliku kupio od ušteđevine od plaće i to upravo od rođaka Gojaka.

– On mi je obećao pokloniti jednu svoju sliku za vjenčanje, a kad mi je dao da biram izabrao sam sliku pod nazivom Snijeg u Lici. Odmah mi je rekao kako sam izabrao najbolju i najskuplju, te sam mu ipak polovicu slike platio od svoje plaće, a pola mi je poklonjena – kaže Roglić.

Prvu izložbu iz svoje bogate kolekcije Roglić je imao prije deset godina u galeriji Laval Nugent na Gornjem gradu, a na njoj je bilo izloženo 70 umjetnina jer nije bilo više prostora.

S obzirom na to da je početak njegove poslovne karijere vezan za Ljubljanu, u svojoj kolekciji ima i 150 slika slovenskih umjetnika, a dobio je ponudu da sličnu izložbu napravi i u Narodnoj galeriji, no za sada se na to još nije odlučio.

– Ako to budem radio, želim kombinirati hrvatska i slovenska umjetnička djela i onda bih uz Igora Zidića morao pronaći i slovenskog eksperta da zajedno naprave tu postavu, priznao nam je Roglić, na čijoj će izložbi u Zagrebu biti izložena i djela dvojice slovenskih autora – Mušiča i Stupice. Mušič je diplomirao na zagrebačkoj akademiji, a Stupica je i godinama po završetku studija živio i radio u Zagrebu.

Kuzma stvarao, ja financirao

– Svoju sam poslovnu karijeru, nakon Švicarske (1987.) nastavio u Sloveniji (1990.) gdje sam i osnovao prvu tvrtku Orbico na području bivše države pa je bilo prirodno da svoj kolekcionarski interes ostvarim i u Sloveniji – kaže Roglić.

Dodaje kako od svih godina svog kolekcionarstva mora izdvojiti razdoblje stvaranja hrvatske države, odnosno devedesete godine prošlog stoljeća i svoju suradnju s kiparom Kuzmom Kovačićem i Igorom Zidićem, na koju je izuzetno ponosan.

– Kuzma je s oduševljenjem stvarao, ja sam dijelom financirao, a Igor nadgledao. Tada su nastali: hrvatski kovani novac, Oltar domovine, predsjednik Tuđman u Škabrnji, vrata hvarske katedrale, papa Ivan Pavao II. u Selcima, medalje prilikom posjeta pape Ivana Pavla II. Sarajevu, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, hrvatski dinar, Posljednja večera u Rami, itd… Tako se, rekao bih, realizirala moja pripadnost Hrvatskom proljeću, pokretu iz ‘71., na koji sam posebno ponosan, kao i na svoju pripadnost tom demokratskom pokretu koji je promicao ljubav prema Hrvatskoj, naglašava Roglić.

Rast Orbica omogućio mu je akviziciju novih slika, ali i pomaganje mladim slikarima, koje nije zanemario. Tako će na izložbi biti i slike Harija Ivančića, Anabel Zanze, Gorane Težak, Igora Dragičevića, čija će djela sigurno postati značajan dio hrvatske likovne umjetnosti.

– Kolekcionarstvo nikada nisam doživljavao kao investiciju. To je ljubav prema umjetnosti. Činjenica je, međutim, da se vrijednost novca dobro čuva u umjetninama pa je i pametno biti kolekcionar – ističe Roglić.

Iako posluje u 19 zemalja Europe, za sada ima zbirke samo u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini.

– Smatram da je dobro i pošteno u svakoj državi u kojoj poslujem pomagati umjetnost pa ću stoga poticati stvaranje kolekcija i u ostalim državama gdje Orbico posluje. Koliko ću u tome uspjeti, ovisi o mnogim faktorima – dodaje Roglić.

Prošle godine za svoja je postignuća u gospodarstvu dobio dvije nagrade za životno djelo. Izlaganjem izabranih djela iz svoje zbirke u Umjetničkom paviljonu, želi, kaže, pokazati rezultat svoje životne strasti – kolekcionarstva.

– Svjestan sam svog doprinosa hrvatskoj kulturi i budućoj likovnoj baštini i pritom ne očekujem nikakvo priznanje – skromno ističe te dodaje kako je počeo razmišljati o tome da napravi i svoju vlastitu galeriju, no o tome se mora dogovoriti sa svojim sinovima i suprugom. Ako bi tako nešto radio, napravio bi to u Splitu – jer je ljubav prema Dalmaciji nešto na što je također jako ponosan.

Svakog vikenda, tamo negdje od 1993. kada je obnovio kuću svoje obitelji u Župi Biokovskoj nedaleko od Imotskog, Roglić odlazi subotom na svoje imanje. Tu provodi vrijeme sa suprugom, a ponekad i dvojicom sinova i šestero unučadi. Na 13 hektara zemlje imaju vinograd, voćnjak i perad, a u sklopu imanja je i crkva Gospe Lurdske koju su sagradila dvojica svećenika, braća njegova pradjeda, a koja je srušena 1946. i koju je sam obnovio.

O Hrvatskom proljeću

– Kuću i kapelicu u Župi Biokovskoj obnovio sam 1993. i posvetio je svojoj obitelji. Obnavljajući kapelicu Gospe Lurdske, prvi sam put došao na ideju o pretisku “Kite duhovnog cvića“ koja se prije samog ulaska Hrvatske u EU i realizirala. Kita duhovnog cvića naziv je molitvenika autora don Nikole Roglića, brata mojeg pradjeda. Šesto izdanje, kojeg sam nakon dugo traženja pronašao u sjemeništu u Splitu, izdano je davne 1873. godine u Zadru.

Reprint tog vrijednog hrvatskog zapisa za koji je najviše zaslužan upravo on, bio je predstavljen u muzeju Mimara, u nakladi Styria medije i Orbica.

– Za mene i mnoge ljude kojima je Dalmacija u srcu, ovaj molitvenik pisan ikavicom predstavlja dio napora prema ravnopravnosti hrvatskog jezika u odnosu na talijanski u to vrijeme. Inače, don Nikola Roglić bio je pomoćnik don Mihovila Pavlinovića, uglednog hrvatskog narodnjaka koji se izborio za uvođenje hrvatskog jezika u Dalmaciji.

Posebno je ponosan što je obnovio rodnu kuću Mike Tripala. Otvorio ju je uoči Alke, 4. kolovoza 2012. u Sinju, u nazočnosti najviših državnih dužnosnika. Kuću je otkupio od članova obitelji Tripalo, a na pročelju je postavio Mikinu bistu, rad akademskog kipara Stipe Sikirice.

– Miko Tripalo moj je politički idol pa je renoviranje njegove kuće uspomena na Hrvatsko proljeće, čiji su pripadnici htjeli malo više demokracije i nezavisnosti od Beograda – kaže Roglić.

U obnovu je uložio oko 600 tisuća eura. Kuća izgleda kao nekada, a sve je rađeno pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture.

– Miko Tripalo prvi je 70-ih godina prošlog stoljeća donio duh demokracije na naše prostore, a onda je unitaristička struja taj pokret nazvala kontrarevolucijom – podsjeća Roglić dodajući kako je sam kao pripadnik Hrvatskog proljeća bio izbačen s posla, točnije maknut s pozicije komercijalnog direktora pa je shvatio kako je vrijeme da krene u nove poslovne izazove. U nastanku današnje Orbico Grupe bitno je izdvojiti nekoliko važnih datuma.

– Na samim počecima 1975. počeo sam raditi u tvrtki Croatia baterije gdje sam niz godina vodio predstavništvo njemačke tvrtke Varta u bivšoj državi i u Bugarskoj. Prvu tvrtku, SBJ ORBICO AG, osnovao sam 1987. u Švicarskoj s njemačkim partnerom Emilom Byrom. Sam naziv tvrtke Orbico nastao je kao svojevrsna permutacija prvih slova mog prezimena, te ima značenje Roglić Branko i company. Potom sam u Ljubljani 1989. privatizirao tvrtku Unis-Elkos u stečaju iz koje se godinu kasnije razvija distributerska tvrtka Orbico d.o.o. Ljubljana kao jedna od prvih pet privatnih tvrtki u bivšoj državi – govori o svojoj poslovnoj karijeri Roglić.

– Ova je tvrtka radila distribuciju baterija Varta i kozmetike Ellen Betrix na području cijele Jugoslavije. Tada se dogodio prijelomni trenutak u mojoj poslovnoj karijeri koji je definirao poslovanje kompanije sve do danas. Naime, Procter & Gamble 1991. kupio je njemački Ellen Betrix te sam, ni kriv ni dužan, došao u kontakt sa svjetskim divom u području robe široke potrošnje. Odmah sam shvatio što znači imati jednog takvog principala koji tek ulazi u Europu. Osim kozmetike, P&G nam je ubrzo povjerio i distribuciju drugih brendova kao što su Pampers, Ariel, Tide, Jar, Head&Shoulders, Blend-a-med i druge. Sve to omogućilo je strelovit rast našeg poslovanja koji je iznosio i do 30 posto mjesečno. Raspadom bivše države osnivali smo tvrtke u novonastalim zemljama, a P&G nam je povjerio distribuciju svojih proizvoda i za druga tržišta srednje i istočne Europe.

U 26 godina poslovanja njegova je tvrtka narasla s 400.000 njemačkih maraka prometa iz 1990. na 2 milijarde eura koliko planiraju ostvariti ove godine. Do 2020. Roglić ima plan da promet tvrtke dosegne 4 milijarde eura. Posebno je ponosan na čistu privatizaciju Croatia baterija.

– Daleke 1993. javnim natječajem privatizirao sam Croatia baterije putem dokapitalizacije i otkupom dionica od malih dioničara. Nitko nije otpušten, nego su radnici prebačeni u skladište i logistički centar koji sam izgradio, tek nešto radnika otišlo je u mirovinu ili smo im dokupili staž jer proizvodnja baterija nije imala smisla niti je mogla biti konkurentna nakon prodora robe iz Kine – kaže Roglić koji često ističe da je privatizacija tvrtki u Hrvatskoj napravljena nakaradno.

Orbico danas ima tvrtke u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Kosovu, Albaniji, Moldaviji, Njemačkoj, Austriji, Rumunjskoj, Mađarskoj, Crnoj Gori, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i Ukrajini, te je najveći distributer u Europi.

– Nikada nisam bio bahat ni pohlepan, a skromnost kojoj su me naučili moj roditelji prenio sam na svoje sinove i direktore. Svi poštujemo svoje radnike, zato nam ljudi ne odlaze, nego nam se na oglas javi i do 300 onih koji bi htjeli raditi kod nas – ističe Roglić. Prosjek plaće u Orbico Hrvatska je oko 7200 kuna. Poznaje sve svoje direktore, a do ove je godine u Ljubljani redovito na kraju godine osobno svim radnicima uručivao 13. plaću.

– Ovo je prva godina kad nisam stigao otići na njihovu novogodišnju zabavu, a inače kroz godinu obiđem sve zemlje u kojima poslujemo – kaže.

Osim trgovine, Orbico je kroz tvrtku Orvas, koja zapošljava 57 ljudi, a u sezoni i više, ušao i u turizam.

– Imamo dva hotela, jedan na Hvaru i jedan u Baškoj Vodi. Kroz sve godine sam 10 posto profita odvajao i gradio vile s bazenima, pa danas imamo 18 vila na Hvaru, Braču i obali. Uskoro će biti gotova i još jedna u Župi jer želim dovesti turiste i u Dalmatinsku Zagoru.

Uz to, posjeduje i čarter flotu od 33 jahte, no ni on ni supruga nikada ne idu na jahte jer imaju svoj brod u Makarskoj, kojim ide u ribolov – ljeti kada je vikendom u Makarskoj ili Župi.

– Kod nas u Orvasu rade jedan Japanac i jedan Grk, tako da nije istina da ljudi samo odlaze iz Hrvatske – ponosno ističe Roglić.

Smatra kako se ekonomija treba razvijati organski i na resursima kojima država raspolaže.

– Naše su prednosti turizam i poljoprivreda. U turizmu smo konkurentni, to se pokazuje kroz rezultate, no moramo pokrenuti i druge biznise poput izgradnje malih jahti, servisiranje istih jer u Sredozemlju ima milijun jahti koje dva puta godišnje treba servisirati, raditi tehnički pregled, farbati – kaže ovaj poduzetnik, koji posebno ističe da je važno revitalizirati poljoprivredu i proizvodnju hrane te ju povezati s turizmom.

– Hrana mora biti naš resurs. Zato sam i ušao u projekt proizvodnje kulena s proizvođačem Novoselom iz Gata kod Valpova, pomogao sam i pčelara Vukelića iz Hrvatske Kostajnice s kojim radimo med, a investirao sam u stado koza i proizvodnju mlijeka te kozjeg sira s jednim braniteljem iz Zagore – dodaje Roglić.

Biznis prepušta sinovima

Kroz vlastitu distribuciju već je započeo i plasman hrvatskih proizvoda na tržišta na kojima posluje.

– Prošle su godine na tržište Poljske preko nas otišla tri šlepera vina Iločkih podruma, distributeri smo Sardine iz Postira, Ivanić Plasta i Podravke u Bugarskoj, Kraša u Moldaviji, a želimo pomoći i drugim našim proizvođačima da se probiju na europsko tržište. To je naše trajno opredjeljenje – naglašava.

Roglić polako biznis prepušta sinovima Josipu i Stjepanu. Kaže da je složio menadžersku strukturu tako da sve savršeno funkcionira, a on kao predsjednik sudjeluje samo na najvažnijim sastancima.

– Sve se može iz ovako skromnih ureda i ne treba nam luksuz i bahatost. Kod nas u Hrvatskoj nema pravog poduzetničkog duha, sve trebamo privatizirati i promijeniti način razmišljanja. Trebamo samo ostaviti u državnom vlasništvu šume, vode, dalekovode, tračnice, čak i poljoprivredno zemljište trebamo pokloniti našim poljoprivrednicima, ali da onda proizvode bez poticaja, da budu konkurentni. No prvo treba srediti državnu administraciju, svesti sve na 6 županija, stotinjak općina i gradova.

– Ja sam se u životu i poslu ponašao onako kako su me odgojili moji roditelji, a to se može sažeti na sljedeći način – dug nije dobar drug, dogovor sa svakim partnerom treba poštovati i bez obzira na okolnosti uvijek biti skroman. To su principi kojih se držim od početka poslovanja, što nam je donijelo ugled i poslovnu suradnju s brojnim partnerima, ističe.

– Mnoge tvrtke u Hrvatskoj na tržištu posluju sa zaduženjem koje je veće od godišnjeg prometa, što je utopija. To zapravo znači da je njihovo poslovanje u rukama banaka zbog čega ne mogu donositi samostalne odluke. Naše poslovanje temelji se na reinvestiranju dobiti u rast kompanije uz vrlo malo zaduženje – zaključuje Roglić.     

>>Prvi smo pogledali najveću privatnu zbirku u Hrvatskoj! Ovo je kolekcija Branka Roglića

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

PR
pritiskovic
15:16 24.01.2017.

Već sam pomislio da živim u posvemašnjem mraku...odlična vijest da netko drži i do umjetnosti!