E, da sam znao...Koliko smo puta sami sebi znali predbaciti za lakomislenosti mladosti i olako poimanje prolaznosti, poželjevši istovremeno da možemo vrijeme vratiti unatrag, do one točke kada bismo mogli ispraviti, poboljšati, promijeniti sitnicu, tako nam se čini, da bismo u budućnosti mogli biti mirniji.
E, da sam znao... recimo Konfucijevu izreku kako svi imamo dva života, a drugi počinje onda kada shvatimo da imamo samo jedan. Tada bismo na vrijeme poduzeli sve da nam budućnost bude mirnija, sigurnija, da ono što se ponekad čini tako okrutnom, a zovemo je starost, bude doista zlatno doba. A nije da nije bilo prilika, da nije bilo modela koji su se nudili. No, kad ti je 30 godina tko će štedjeti...
IZLIKE, OPRAVDANJA...
Nije bilo vremena, život nije dobro posložio „kockice“, postojali su drugi prioriteti, trebalo je školovati djecu, okolnosti nisu išle na ruku...i brojne druge izlike i opravdanja mnogi danas pronalaze jer nisu dovoljno učinili sami za sebe. Mogla bi to biti valjana opravdanja, ali ipak je najčešće riječ o subjektivnom odnosu prema starenju, godinama i vremenu, nesposobnosti da baš zbog tog vremena na vrijeme krenemo misliti na budućnost.
U Hrvatskoj je, prema najnovijim podacima HZMO-a, ukupno oko 276 tisuća korisnika najniže mirovine. Prosječno su odradili 27 godina i četiri mjeseca staža pa im prosječna najniža mirovina iznosi 1.791 kunu.
Naravno da nisu svi bili u prilici uštedjeti za bolju, ali isto tako bilo je i onih koji su mogli, ali "nisu stigli". Jer da bi se zadržao životni standard kojeg imamo dok radimo potrebno nam je da je mirovina, kada je dosegnemo, u visini od oko 80 posto prijašnje plaće. Podaci govore da najveći broj umirovljenika ima mirovinu koja iznosi tek 40 posto iznosa zadnje plaće, što svakako nije dovoljno da bi život nastavilio onako kako smo navikli. I taj pad, primarno materijalan, kasnije dovodi i do psiholoških problema, nagomilavanja frustracija, strahova, neizvjesnosti.
„BUĐENJE“ SA 50 GODINA
A tako je jednostavno osigurati si dostojanstvenu starost ako na nju mislimo na vrijeme. Nikada nije dovoljno rano, ali prebrzo dođe vrijeme kad je prekasno. Idealna situacija bit će onima koji su, čim su se zaposlili, od prve plaće počeli ulagati u treći mirovinski stup. No, malo je takvih jer poznato je da se naši ljudi "probude" oko svoje pedesete godine i počnu razmišljati o mirovini. Čak ni tada nije prekasno. Točnije - to je krajnje vrijeme za buđenje. Dob je to u kojoj je većina riješila egzistencijalne i ine probleme pa si mogu priuštiti dosta toga što ranije nisu. I uživaju u nekim svojim sitnim i krupnijim zadovoljstvima. Bilo da su to putovanja, izlasci, dostava hrane, previše kupovanja nepotrebne odjeće i obuće... u konačnici potroše znatno više nego da dio tog novca ulože u treći, dobrovoljni mirovinski stup. Ako bi se odrekli ili bar smanjili neke od tih tako popularnih, a pretjeranih, „šopingholičarskih“ načina ponašanja i primjerice oko 750 kuna mjesečno počeli ulagati u treći mirovinski stup i to činiti narednih 10 godina, znate li što bi se dogodilo? Zvuči nevjerojatno, ali je istinito – kad dođe vrijeme za mirovinu – takav će štediša na svoju redovnu mirovinu iz prvog i drugog stupa dobivati još 1.600 kuna! Tu je i državni poticaj jer država stimulira ulaganje u dobrovoljnu mirovinsku štednju s dodatnih 15 posto na uplaćena sredstva u jednoj kalendarskoj godini i to do ukupno uplaćenog iznosa od pet tisuća kuna godišnje, što u prijevodu znači – iznos na računu uvećan za 750 kuna godišnje. I još nešto – sva sredstva prikupljena u trećem stupu u cijelosti su nasljedna. Dodatni benefit je i da se na dobrovoljnu mirovinsku štednju niti u fazi štednje niti prilikom isplate ne plaća porez.
Takva dodatna mjesečna isplata za umirovljenike zvuči jako privlačno znajući današnju platežnu moć osoba treće životne dobi. Ali čekati šezdesetu godinu života da bi se počela takva štednja – prekasno je.
TREĆI STUP ZA ZLATNU TREĆU DOB
Tko počne misliti na vrijeme kasnije će živjeti bez stresa... velika je istina, a to i nije problem kada se ima mogućnost ulaganja u treći mirovinski stup. Poznato je - dobrovoljan je, pa mnogi ne razmišljaju koliko je zapravo potreban. Koliko god nam se čini da imamo vremena i da je ono pred nama, svjesnost vremena kao jednog od resursa koji se najlakše troši i koji možda na kozmičkoj razini imaju svoju relativnost, za svakog od nas on je pojedinačna, zadana i ograničena egzaktnost unutar koje se trebamo smjestiti. Gospodarit ćemo njime samo ako ćemo vrijeme uspjeti prilagoditi svojim potrebama trajanja. Novac, jasno, nije ekskluzivan medij za to, ali je nezaobilazan i iznimno bitan. Umiroviti se ne znači prestati živjeti mireći se sa stalnim oskudicama i natezanja s kraja na kraj. Upravo suprotno. Umirovljenje može biti prilika za nove izazove, poslovne poduhvate, obiteljske radosti i zadržavanja kvalitete života na koju smo navikli. Misleći o tome na vrijeme izgubit ćemo potrebu da maštamo o vremeplovu, da tražimo ponavljanje prilika, ispravljanje grešaka, pokazat ćemo da ne samo da je Konfucije imao pravo nego da smo ga primijenili u praksi. Treća dob s na vrijeme uplaćivanim trećim AZ mirovinskim stupom lako će postati zlatna dob.
I da, nikada neće biti ni potrebe za gotovo pa folklornom jadikovkom "e, da sam znao".
Jednostavno je, pokažite da ste znali...
Sadržaj nastao u suradnji s AZ mirovinskim fondom