Imao je pravo Karamarko, nikakvi mostići neće spasiti Hrvatsku

Bilo bi pošteno Boži Petrovu dati za pravo da je svojedobno, kada je govorio o medijskom linču kojem je izložen Most, rekao istinu. Pojava trećeg političkog puta koji pretendira razbiti dugogodišnji duopol HDZ-a i SDP-a, uzbibati ustajalu ideološku žabokrečinu, nije mogla proći u tišini. Medijska mašinerija udarala je po njima najjačim oružjem, a to je riječ, posve neobjektivno, neutemeljeno, nekritički, niskim udarcima. Tom valu objeda unatoč, upravo iz njihovih redova inicirana je afera “Konzultantica” koja je izazvala najveću političku krizu od utemeljenja Hrvatske, koja je okončana padom Vlade i prijevremenim parlamentarnim izborima, a što god netko mislio o Petrovu, Bulju, Orepiću, Kovačiću ili Šprlji, ne može im se zanijekati da su svojim djelovanjem spustili letvicu tolerancije na korupciju prema nuli, demonstrirali novo lice politike, donijeli dašak svježine.

S Mostom je u svakodnevni politički govor stigla dotad nepoznata krilatica “mi smo jasno rekli”, s povremenim jezičnim varijacijama poput “mi smo vrlo jasno rekli”. Svidjelo se i konkurenciji pa su Mostovu “jasnoću” preuzeli politički saveznici i oponenti. “Želim jasno odbaciti sve insinuacije o refašizaciji hrvatskoga društva”, kaže premijer. “Ne možemo podržati kandidata iz drugih stranaka, to je ono što smo vrlo jasno rekli”, čulo se i Bernardića. Uvriježilo se. Danas, međutim, malo je toga jasno osim da je najjača opozicija HDZ-u upravo njihov koalicijski partner Most te da s približavanjem lokalnih izbora nekoć neosporna jasnoća Petrovljevih nezavisnih lista na očigled blijedi. Dok su neki dan oporbeni zastupnici u saborskoj dvorani žestoko udarali po premijeru zbog lex Agrokor, sjednicu su umjesto predsjednika Sabora Bože Petrova vodili potpredsjednici.

Nešto kasnije istoga dana nije ga bilo za vidjeti ni na okruglom stolu koji je organizirao Most u povodu njihova vlastita prijedloga izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima. Ispričao se temperaturom, ali koji dan ranije nije ga mučila kad je baš on, osobno, podnio kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića i uprave Agrokora zbog sumnje na lažiranje financijskih izvještaja, kao građanin. Koji je svoju poziciju drugog čovjeka u državi iskoristio za trgovinu utjecajem. Baš u osvit lokalnih izbora, a ne na premijeri filma Gazda u listopadu prošle godine, ako ne i ranije. Dok Miro Bulj, po uzoru na šefa, podnosi kaznenu prijavu protiv guvernera Vujčića i pritom udara po Gazdi na fejsu pa istodobno podiže ruke za izglasavanje lex Agrokor, nije li legitimno zapitati se kamo je nestala jasnoća kojom se dičio Most? I dok “bombarder iz Sinja” danas tvrdi da nemamo ministra financija, a Grmoja pak poručuje da će moguću Marićevu odgovornost pokazati istraga, što od Mosta nadalje može očekivati prosječni glasač?

Ama baš ništa, čini se, dok se Zdravko Marić jednog dana ne nađe na koljenima, ako se nađe, kao danas Todorić. Iz ove perspektive proročki su zvučale Karamarkove riječi da “nikakvi mostovi, ni mostići, ni stazice ni putići neće spašavati Hrvatsku”. Jasno kao dan, nejasno kao Most.