‘Ime tete Helene nisam pronašao u Jasenovcu’

Na toj fotografiji je tunel užasa, to su vješala, stup koji je nekad bio u centru mjesta, tu je nasip smrti s kojega su ubijeni zatočenici bacani u vodu. Na tom su platnu prekoputa slike i podaci o žrtvama prije nego što su dovedene u logor. A na ova dva ekrana vrte se imena ubijenih.

Na jednom se nižu abecednim redom, a na drugom obratno. Da bi se izlistala sva imena, potrebno je 11 sati – priča u malom, stiješnjenom prostoru, modulu 1, kako ga zovu, Đorđe Mihovilović, kustos Memorijalnog muzeja spomen-područja Jasenovac.

Strašna istina
Oko njega naguralo se desetak nastavnika povijesti koji su na mjesto stradanja, gdje je ubijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi, došli ne bi li naučili kako tu strašnu istinu na prihvatljiv način prenijeti učenicima. – To nisu izmišljena imena, svako je ime provjereno, iza svakog stoje još neki podaci, predmeti, fotografije, svjedočenja.

U toj knjizi, izdanoj prije dvije godine, nalaze se 72.193 imena – kazala je Nataša Jovičić, ravnateljica Memorijalnog centra, skupini od pedesetak nastavnika polaznika seminara o holokaustu na početku obilaska centra. A među imenima žrtava su i imena Matije Protića i Ivice Nikića koji su ih na jednu ciglu upisali 5. kolovoza 1944. godine. Tu je platnena košulja i prsten koji je Gabrielu Jugu izradio jedan od logoraša.

Na unutarnjoj strani prstena ugravirano je “i to će proći”. Gabriel Jug iz Jasenovca je trebao biti transportiran u jedan logor u Njemačkoj, ali je prilikom zaustavljanja u Zagrebu uspio pobjeći. Tog dana kad je pobjegao nosio je košulju koja je izložena u muzeju. Jug je umro 2001. godine, a nakon njegove smrti njegova je supruga darovala te predmete muzeju. U staklenim vitrinama pod diskretnim svjetlom bjelasaju se aluminijske zdjele, lončići, žlice, vilice, tanjuri i porcije za hranu...

Ručno pletene veste, košulje, kaputići, jakne... pripadali su određenim ljudima čija su imena ispisana uz njih. Različiti sačuvani predmeti, fotografije, poruke i pisma žrtvu približavaju posjetitelju.

– U posljednje dvije, tri godine, od novog, trećeg postava, ovo je mjesto vrlo kontroverzno. Ovdje se više ništa ne mora kao nekada, ne prikazuju se više filmovi zbog kojih su posjetitelji padali u nesvijest. S ovoga mjesta stradanja želimo poslati poruku mira, želimo upozoriti da jedan genocid stvara drugi – kaže N. Jovičić.

Izbjeći manipulaciju
Žele da se pamte stradali i preživjeli, a ne zvjerstva. Sa stropa muzeja visi 277 staklenih ploča s imenima ubijenih. – Nisam našao tetu Helenu Jelić, nje nema – komentira Vladimir Vijtiuk, nastavnik povijesti u OŠ “Ban Josip Jelačić” u Podsusedu. – Imala je 30 godina, iza nje su ostale dvije djevojčice... Muža su joj ubili partizani, nju ustaše, strica 1942. četnici – priča o kalvariji svoje obitelji... Kustos Mihovilović daje mu formular na koji treba upisati tetine podatke. Tako se popunjava popis zatočenih i stradalih.

Svaki posjetitelj zamoli se da upiše podatke ili ispravi pogrešne kako se brojem i imenima ne bi manipuliralo. I na kraju knjiga dojmova. Stranice poruka i jedna, čini se, posebno aktualna: One koji pjevaju o Jasenovcu i Gradišci Staroj treba dovesti da vide ovo...