Dosta je toga da imigranti biraju u koju državu žele ići i gdje žele zatražiti azil – oni koji uđu u Europsku uniju i zadovoljavaju uvjete za azil bit će poslani u Hrvatsku i ostale države. Osnova je to plana EU na kojem inzistira Europska komisija, uz zdušnu pomoć i potporu Njemačke, a koji ovih dana predstavlja i za koji lobira predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk na turneji od Austrije do Turske. Sadržaj plana od šest točaka doznaje se iz krugova bliskih Tusku, koji je jučer posjetio Zagreb. Na države članice radi se pritisak da se o planu konačno dogovore sljedećeg tjedna u Bruxellesu na summitu čiji je cilj riješiti neizdrživu situaciju u Grčkoj, spasiti Schengen i natjerati države članice da surađuju u sveobuhvatnom rješavanju imigrantske krize.
Prva je točka plana urediti i staviti pod kontrolu situaciju u Grčkoj. Ta država više nema izbora, treba se organizirati i pristati da na njezinom teritoriju podignu uređene kampove za imigrante, tzv. hot spotove. Slični postoje u Italiji, a Grčka s tim planovima oteže više od godinu dana. Kampovi trebaju biti dobro organizirani, uređeni, sa stalnim privremenim skloništima za ljude, s nizom infrastrukturnih objekata za normalan život. Kapacitet im je određen na oko 100 tisuća ljudi.
Obavezna registracija i profilacija imigranata druga je točka plana. U kampovima se odmah, na licu mjesta, trebaju uzeti podaci svih imigranata te donijeti odluka ima li osoba pravo na azil u Europskoj uniji ili pak nema. Treća točka podrazumijeva vraćanje onih koji nemaju prava na azil u treće ili matične države, što bi trebao koordinirati Frontex. Doduše, tu postoji problem jer Europska komisija nikako ne može donijeti zajednički popis sigurnih zemalja, onih država u koje se migranti mogu vratiti, a da im nisu ugroženi životi.
Četvrta točka je zasad najkontroverznija iz dvaju razloga. Oni imigranti kojima je odobren azil bit će izravno iz Grčke prebačeni u neku državu članicu. Komisija se ponovno poziva na kvote. Premještanje bi se provelo u skladu s obveznim ključem raspodjele koji se temelji na objektivnim i mjerljivim kriterijima (40% broj stanovnika, 40% BDP, 10% prosječni broj prethodnih zahtjeva za azil, 10% stopa nezaposlenosti). Primjenjivat će se na podnositelje zahtjeva s državljanstvom zemalja koje na razini EU imaju prosječnu stopu priznavanja prava na azil od najmanje 75%. Pravna osnova utvrđena je člankom 78. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) u kojem se navodi da "u slučaju da se jedna ili više država članica nađu u kriznoj situaciji zbog iznenadnog priljeva državljana trećih zemalja, Vijeće, na prijedlog Komisije, može usvojiti privremene mjere u korist dotične države članice ili dotičnih država članica. Vijeće odlučuje nakon savjetovanja s Europskim parlamentom”.
Lanjske kvote za Hrvatsku su, prema ključu EK , iznosile 1,87 posto azilanata iz EU te 1,58 posto azilanata koji još nisu stigli na teritorij Unije. Tada su se informacije o broju azilanata u Hrvatskoj kretale od 1614 do 3200.
No, unatoč tome, veliki broj država EU protivi se uvođenju kvota, a neke su – poput Mađarske, najavile i referendum o toj temi. Dvojbu o legalnosti plana bacaju i analize pravnih stručnjaka koji kažu da se ograničavanjem prava na azil krše međunarodne konvencije. Ta će točka, očekivano, izazvati najviše rasprava.
Za razliku od nje, peta i šesta točka prihvatljivije su članicama. One predviđaju povećanje kapaciteta Frontexa koji bi napokon trebao postati agencija sa stvarnim ovlastima te omogućiti slanje ljudi iz država članica u Grčku, koji bi tamo radili na registraciji imigranata.
"Ta država (Grčka) više nema izbora nego se organizirati i pristati da na njenom teritoriju podignu uređene kampove za imigrante, tzv. hot spotove." Nema izbora...? A što ako to njezini građani ne žele? Sutra će ovu istu poruku uputiti nama: Da nemamo izbora (!) i da MORAMO (!) primiti imigrante tj. postati "hot spot". I da MORAMO organizirati "kampove" u koje ćemo smještati te migrante. I to ni više ni manje nego "dobro organizirane, uređene, sa stalnim privremenim skloništima za ljude, s nizom infrastrukturnih objekata za normalan život." - u situaciji kad ovrhovoditelji naše ljude izbacuju na ulicu i kad im nitko ne osigurava ni mali dio ovoga što bismo mi bili dužni osigurati ilegalnim migrantima (da i ne govorim o uvjetima života naših podstanara ili mladih obitelji koje se s djecom guraju po sobičcima jer za veći stan nemaju novaca) . I to ni više ni manje nego "kampove" kapaciteta 100 000 ljudi. Tko će to platiti? Što ako svi ti ljudi odluče pobjeći iz tih kampova, kako ih zaustaviti? Što ako počnu raditi probleme i nerede? Hoćemo li ih moliti da se ponašaju pristojno i našim ženama poručivati da se "prikladno odjenu" i drže odstojanje od njih? Jedini odgovor na ovakve sulude direktive je referendum o ovom pitanju. Svako pristajanje na ovakvu nebulozu vele.izdaja je prve vrste. Ne dolazi u obzir!