Incident je pokazao da Vučić ne može obilaziti BiH s figom u džepu

Kakav rasplet u Srebrenici. Umjesto o 20. obljetnici genocida, govori se o napadu na Vučića. Beograd optužuje BiH i za “pokušaj ubojstva”. Za one koji su se u proteklim desetljećima nagledali beogradskih smicalica, nema tu slučajnosti. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić nije ni naivan ni neuk.

Znao je što bi mu se moglo dogoditi u Srebrenici jer ga je državna tajna služba (BIA) upozorila (čak objavljeno u medijima!?), dakle, znalo se da bi mogao biti fizički ugrožen. Morao je, međutim, krenuti jer da nije, previše bi izolirao Srbiju, a nakon što su svi ljutiti na “velikog brata” Rusiju jer je blokirala rezoluciju o genocidu. Došao je, dobio pohvale za hrabar čin, potom je napadnut, a prošao je s bezazlenim posljedicama. No, kako bilo, incident je pokazao da Vučić ne može obilaziti BiH s figom u džepu. Reći prvo da tamo nije bilo genocida, a onda prošetati stratištem u Potočarima. Oni koji su ga gađali nisu pak gađali Srbina, nego očito smatraju – četnika (nosili su transparent s njegovim riječima iz te faze života). Zanimljivo je da je Vučić, prije puta u BiH, u svom pismu napisao i ovu misao “Što napraviti da nam se ne ponovi?” Napisao jest, ali razmislio i nije. Jer, odgovor je jednostavan, no još neprihvatljiv za Srbiju. To je ona “katarza” o kojoj svi govore a da je Srbija nije prošla.

Opet zanimljivo, i Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova, dobro je kazao nekidan, kada se, uspoređujući odnose između Srba i Hrvata, čudio kako to da su Francuzi i Nijemci već 10 godina nakon rata zajednički gradili Europu. I opet, dobro pitanje, ali bježanje od odgovora. Da, to je bilo moguće jer je Njemačka prošla katarzu i priznala agresiju. Dačićeva i Vučićeva Srbija nikako ne želi priznati da su oni “Njemačka” u ratovima devedesetih na tlu bivše Jugoslavije. Zato ni 20 godina nije bilo dosta, zato su se oni prosvjednici u Potočarima i ponašali kao da je Vučić otjelovljenje Miloševića, Karadžića i Mladića. Nastavkom vanjske politike Srbije, koja u odnosu na BiH i RH frapantno sliči Miloševićevoj, neće biti dovoljno ni 50 godina da se smire strasti. Politika koju službeni Beograd upravo vodi prema Hrvatskoj toliko je provokativna da će zasigurno i ovdje polučiti posljedice. Kako nazvati odluku Vučićeve vlade da iz inata za 5. kolovoza, realno najznačajniji praznik u Hrvatskoj, i Srbija proglasi novi praznik – Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe u Oluji?

I u slučaju Hrvatske Vučić ima jednak pristup – dolazi s figom u džepu. Govori o pomirenju, o pružanju ruku, ali za Oluju će uvijek misliti da je to bilo “najveće etničko čišćenje poslije Drugog svetskog rata u Europi”. Dačić, taj Miloševićev učenik, jednako će sjesti u vremeplov, zaboraviti agresiju na Hrvatsku te će 2015. odaslati poruku o vojnom mimohodu u Zagrebu, ne samo RH nego i NATO-u; “Sudjelovanje njihovih (NATO-ovih) vojski na paradi imat će veoma jasnu negativnu poruku prema Srbiji. Mi ćemo onda to smatrati antisrpskim stavom.” Iz vizure Zagreba, dakle, što se to promijenilo da bi politički odnosi Hrvatske i Srbije napredovali? Realno, protok 20 godina ohladio je strasti među ljudima, turisti odlaze u Beograd i na Jadran, a gospodarstvenici su odavno našli zajednički jezik. Zašto se onda politika Beograda prema BiH i RH začahurila? I kako onda nego ozbiljno shvatiti nalaz hrvatske SOA-e da je “evidentirana pojačana aktivnost četničkih skupina i formacija, koje su u fazi prestrojavanja unutar RH, kao i povezivanja s istim ili sličnim grupama u susjednim zemljama”.

>>Vučića u Srebrenici gađali bocama i kamenjem: 'Moja ruka Bošnjacima ostaje ispružena'

>>'Preda mnom su usamljenost i bol preživjelih kao i obitelji svih žrtava...'