Nakon žalosne srebreničke subote ostala je ne samo tuga za nevinim žrtvama nego i trpka gorčina zbog reakcije moćnih političkih licemjera. Njihovi su prethodnici prije dvadeset godina, dok se zločin u Srebrenici pripremao i događao, nehajno šutjeli, a njihovi današnji politički nasljednici negoduju zbog srebreničkog napada na srpskoga premijera Aleksandra Vučića! Kao da je on netko politički častan, čist i nedužan. Kao da u ratu protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije bio sljedbenik četničke ideologije koja je učinila brojne ratne zločine, pa i najveći upravo u Srebrenici. Subotnji su napadi na Vučića moguća bošnjačka osveta nekadašnjemu četniku, a današnjem srpskom premijeru. No, s obzirom na javnu pažnju koju je izazvao, sve je možda i unaprijed smišljen scenarij. Jecaji i tužaljke srebreničkih majki i udovica potisnuti su brundanjem i negodovanjem svjetskih licemjera hinjeno začuđenih napadom na srpskoga premijera Aleksandra Vučića. Tako se dogodio apsurd – da je sljedbenik ideologije koja je zločin počinila dobio više javne pozornosti od žrtava te ideologije!
I UN-ova britanska rezolucija o genocidu u Srebrenici i ruski veto zapravo su bili očekivani. Da je Vučić bio iskrenih namjera spram Srebrenice, tada ne bi ni planirao ruski veto. Njemu to očito i nije bio genocid. Uostalom, upravo je on za rata u Bosni i Hercegovini prijetio da će za jednog poginulog Srbina njegovi uniformirani sunarodnjaci ubiti stotinu muslimana. U Srbiji se četnikoidna politika nastavila i poslije rata. Četnički vojvoda Tomislav Nikolić, koji je četnikovao u Baranji, postao je predsjednikom Srbije, a Aleksandar Vučić, koji je to isto radio na Baniji, postao je premijerom Srbije! Nikakvo čudo da je u takvoj, nikada denacificiranoj Srbiji, sudski rehabilitiran i sam „đeneral" Dragoslav Draža Mihailović. On je već davno prije službenog brisanja partizanske presude kod većine Srba bio politički i moralno rehabilitiran. Da nije, onda ni njegovi sljedbenici Nikolić i Vučić ne bi pobijedili na srpskim izborima. Dražina je rehabilitacija izazvala tek mlaku reakciju hrvatske vlasti, kao da je to samo „unutarnja stvar Srbije". Tako je Draža Mihailović bez jačeg službenoga otpora hrvatskih titoista preveden među antifašiste!
Kada bi kojim slučajem netko u Hrvatskoj predložio da se, primjerice, politički rehabilitiraju predvodnici neuspjeloga puča protiv Ante Pavelića, u Srbiji bi valjda nastala prava histerija. Unatoč činjenici da su Ante Vokić i Mladen Lorković 1944. htjeli Hrvatsku prevesti na savezničku stranu, srpska bi vlast sigurno poludjela na takve „ustaške provokacije". Kako bi to po prilici izgledalo, već se vidjelo nedavno u Lici. Tada je već politički notorni srpski ministar Aleksandar Vulin krivotvorio i vrijeđao blaženoga Alojzija Stepinca. Umjesto da se pristojno ponaša, kao netko tko je došao u tuđu kuću, Vulin si je, premda od njih nepozvan, uzeo pravo grditi i ružiti svoje domaćine.
Hrvatska vlast, umjesto da ga strpa u policijski auto i odveze do srbijanske granice, tvrdi nam da je Vulin samo unutarnji problem Srbije. Ne treba se čuditi ako se Aleksandar Vulin ponovno vrati i bude još nepristojniji. Srpski je premijer Vučić, za razliku od svoga ministra, u Srebrenici barem bio pristojan, no već je i samo njegovo pojavljivanje u Srebrenici, nakon svega što je govorio, zapravo nepristojan čin sam po sebi. Stid je vrlina, ali Vučić u Srebrenicu kao da i nije došao zbog kajanja, nego kao hodajuća provokacija. On je došao kao sakupljač političkih bodova kojima će ga honorirati moćnici slični onima koji su nekoć nesretnim Srebreničanima davali iluziju spasa. Ti moćnici misle valjda da će tako Srbiju odvojiti od Rusije. Sve što se Vučiću u Srebrenici događalo nalikuje zapravo na političku farsu, na unaprijed smišljen igrokaz u kojemu će srpski premijer imati glavnu ulogu i biti promoviran kao „novo lice" Srbije.
>> Vučića u Srebrenici gađali bocama i kamenjem: 'Moja ruka Bošnjacima ostaje ispružena'
Konačno da netko u Hrvatskoj nazove stvari pravim imenom! Bravo Jajčinoviću!