Pomozite im da ostanu doma

Indigo je spasio Ultru, a on je promijenio moj život i pokazao mi što su prava ljubav i prijateljstvo

Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
Foto: Privatna arhiva
06.11.2024.
u 19:00
Ultra je dvije godine živio na terenu na kojem se udruga Indigo brine o psima kojima treba posebna pažnja, sada im prijeti iseljenje pa su pokrenuli kampanju za ostanak u svom domu. Svaka donacija korak je do uspjeha
Pogledaj originalni članak

Najbolje stvari u životu događaju se slučajno, tako bi početak svog druženja s Ultrom mogao opisati Mihael Kolčić. Kako sam kaže, njihovo druženje počelo je nakon što je slučajno na Facebook stranici udruge Indigo vidio priču o psu kojeg nitko neće. Točnije, o psu koji nikoga neće.

– Pisalo je da je udomljen pa vraćen, da uopće ne prilazi ljudima koji bi ga željeli udomiti, samo ih pogleda i ukopa se na mjestu. Ni u šetnju nije htio sa svima. Dvije godine bio je na terenu na kojem se Indigo brine o psima. Imao sam psa dok sam bio dijete, ali nikad ovakvog psa. Nisam se ni susreo s ovakvim pasminama kao što je Ultra. Javio sam im se i rekao da ga želim upoznati. Nikad u životu nisam napravio takvo što – govori nam Mihael. Kad je stigao na teren, bio je siguran da mu Ultra neće htjeti ni prići, da će dolazak biti uzaludan. No Ultra je iznenadio sve, i njega i volontere. Kako to znaju reći, njih dvojica su odmah kliknuli.

– Očekivao sam da se neće htjeti pomaknuti, ali on je odmah došao do mene. Odmah smo išli i u šetnju – prisjeća se dana kad su se upoznali. Bila je to ljubav na prvi pogled, obostrana. Dva tjedna Mihael je dolazio na teren, družio se s Ultrom i šetao ga. Zbog njega je dva tjedna išao i u školicu. Jer, kaže, tek poslije je shvatio da je škola zapravo bila za njega, Ultra je već sve znao. Bilo je to prije pet godina, Ultra više ne živi u boksu, ne druži se samo s volonterima koje poznaje, ne bira društvo. Pet godina Ultra živi u svojem zauvijek domu, u domu Mihaela Kolčića. Bio je u početku malo nepovjerljiv, govori Mihael, ali sad je to sve daleka prošlost.

– Nemamo baš nikakvih problema, bitno je samo da ima dovoljno aktivnosti. Prohodamo nas dvojica i deset kilometara dnevno. Kad smo u šetnji, ako vidi drugog psa, prelazi na drugu stranu, uopće ga ne zanima – opisuje i dodaje da je Ultra zapravo spasio njega. Jer takvu ljubav i prijateljstvo nikada nije imao. Zajedno su prošli svašta, bilo je tu i lijepih i malo manje lijepih životnih iskustava, ali sve su mogli zajedno. Obišli su planine, šume, mora i jezera, odmarali se i uživali. I uvijek su u svemu imali podršku Indiga, kad god je trebalo volonteri su bili dostupni. Nedavno su iskusili i kako je to kad se razdvoje jer Mihael je morao na poslovni put na drugi kraj svijeta i Ultra nije mogao s njim.

– Nije me bilo tri tjedna, o Ultri se brinula moja djevojka Tea. Bila je kod mene, u mojem stanu, sve je bilo savršeno – opisuje kako je prošla njihova prva razdvojenost. I uz smijeh dodaje: – Svi samo pitaju kako je to Ultra preživio, a nitko ne pita kako je bilo meni!

Svoju sreću Ultra je dugo čekao, ali da nije bilo udruge Indigo i njihova "terena", kako sami zovu prostor u kojem se brinu za pse, pitanje je bi li se Mihael i Ultra ikada upoznali. I pitanje je što bi bilo s Ultrom i gdje bi on danas bio. Teren je u mirnom okruženju u kojem psi uživaju u šetnjama, a mogu i plivati u obližnjem jezeru. Godinama je Indigo ulagao u ovaj prostor, nedavno su proslavili 11. rođendan, kako bi bio idealan za rad sa psima, posebno s onima koji zahtijevaju posebnu pažnju i resocijalizaciju. Uspjeli su stvoriti sigurno okruženje za pse koji traže domove, a do sada su udomili oko 4500 pasa.

– Na terenu trenutno ima 13 boksova, od kojih su neki rezervirani za karantenu i hitne slučajeve. Teren je ključan za spas pasa s problemima u ponašanju, pasa koji zahtijevaju poseban tretman prije nego što mogu biti udomljeni, dok ostali spašeni psi borave kod "čuvalica" do udomljenja – kažu iz Indiga. Posljednjih mjesec dana pokrenuli su kampanju 'Pomozi nam da ostanemo doma' kako se ne bi morali iseliti s terena jer on je predmet dražbe zbog stečaja vlasnika. Javna dražba završava 12. prosinca, a da bi ostali doma moraju sakupiti 136.500 eura, a uz to moraju platiti i porez. Kako napreduju u sakupljanju donacija objavljuju svaki dan na svojoj  Facebook stranici. Do 6. studenog na računu za donacije prikupljeno je 102.905,53 eura. Pomažu im sportaši i glazbenici pa će za udrugu biti održana dva koncerta - jedan je 14. 11. u Tvornici, a drugi 16.11. u Route 66. Organizira se i teniski turnir, 1. prosinca, a sav prihod od kotizacija uplatit će se na račun Indiga. Pripremaju na svojem "terenu" i Advent koji će se održati 30. studenog.

Prije mjesec dana to nam se činilo miljama daleko, ali uz vašu nesebičnu pomoć prošle smo 100.000 eura. Sada znamo da ćemo uz vas uspjeti – kažu u Indigu. Ovaj teren, ističu, kroz godine je postao ključan za resocijalizaciju i Udruga ga treba kako bi uspješno nastavila spašavati sve potrebite pse.

I Mihael Končić podržava kampanju, zauvijek je zahvalan Indigu što je spasio i čuvao Ultru dok se njih dvojica nisu upoznali. Ultra je promijenio njegov život i uživaju u svakom zajedničkom danu.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

TA
tapiros77
08:36 07.11.2024.

Lijepa i dirljiva priča na prvu, ali zapravo tužna i pogrešna! Pas je u mnogo stvari i napredniji i bolji od čovjeka, psa kojega je priroda osmislila! Ovo nije prirodni pas, ovo je pas kojega je uzgojio čovjek i čiji je jedini smisao biti ljudska igračka. Ovaj pas bi umro od gladi u prirodi, a po prirodi je lovac - tužno da ne može biti tužnije! Dakle čovjek ga je pretvorio u igračku, u stvar! I sada se taj pas kastrira, veže na uzicu, brnjice, zatraranje u boksove, stanove i sl. Ne smije obavljati nuždu kada želi, a nema inteligenciju da ode na ljudski WC koji je pokraj njega. Ovaj čovjek ispada kao spasitelj, a spašava psa kojega su ljudi upropastili i osakatili za njega! Dakle umjetna situacija, kvazi realnosti - vrlo slično virtualnoj stvarnosti. Da bude još tužnije taj čovjek u tom psu vidi svoje dijete i brine se za njega kao da je dijete i kao da je to bespomočna osoba (a rekli smo da je pas i bolji i sposobniji od čovjeka u mnogo ćemu - ali prirodni pas). Još tužnije je to da će taj čovjek jednog dana imati svoje dijete i da mu neće pridavati toliku pažnju kao što daje psu! Ispada da mu je pas bio važniji od vlastitog djeteta!?!?! Hoće li i sa djetetom planinariti 10km i biti 10 sati dnevno mu na skrbi??? Neće!