Kao što je cijela bivša Jugoslavija znala da su Bata Živojinović i Boris Dvornik prijatelji, a cjelokupna ex-Jugoslavija da su s početkom rata postali neprijatelji, pa su najveći dijelovi te bivše države nedavno doznali da su sada postali prijateljine. Kao što su nekad javno blebetali o svome prijateljstvu, kao što su se potom besramno i neprijateljski javno vrijeđali, sada su ponudili svoje bljutave sentimente.
Kao što se moglo i očekivati, revni su se odmah zdušno prihvatili razrade poznatog klišeja: "Ko nas to zavadi." Da nisu uočili tu mogućnost, možda Dvornikova i Živojinovićeva srcedrapateljska predstava ne bi bila tako prezentirana jer nije riječ više o dvojici filmskih starova, nego o "dva stara jarca" koja, valjda, ni sami ne znaju što bi sa sobom i svojom prošlošću. U hrvatsko-srpskom sukobu Bata Živojinović i Boris Dvornik manje se pojavlju kao akteri, a više, zbog svoga razglašena (ne)prijateljstva, kao antipodi.
Ta je krivotvorina pogodovala Živojinoviću, zanemarivala da je "Bata Životinja" miloševićevac. Tu se činjenicu ustrajno pokušava(lo) anulirati tvrdnjom: "Dvornik je tuđmanovac!" Neki ni danas ne priznaju da tu ima razlike! A ona je barem tolika kolika je moralna razlika između beogradskog glumca, fašističkog sljedbenika i bukača, i splitskog glumca koji je u HDZ-u bio "obični član Partije". Ako se izuzmu te "nebitne razlike", Živojinović i Dvornik se mogu tretirati i kao suprotnosti. Sličnih tome paru bilo je tijekom cijele novije povijesti hrvatskih i srpskih odnosa. Pogotovo u nekadašnjem i nedavnom ratu i osobito u umjetničkim krugovima. Od stvaranje starojugoslavenske Kraljevine pa gotovo do njezina kraja Miroslav Krleža je prijateljevao sa srpskim književnikom Dragišom Vasićem. Krleža će "izdati Revoluciju" i neće otići u partizane, ali će ostati ljevičar i poslije postati titoist.
Vasić će se pak odreći ljevičarstva i završiti u četničkom štabu Draže Mihailovića. Prijateljstvo Krleže i Vasića razorile su svjetske ideologije. Prijateljstvo Dvornika i Živojinovića također su minirale ideologije, a pokušavaju ga skrpiti i zalijepiti vječno gladne taštine ostarjelih glumaca i vješti "regionalni igrači". Zbog estradnosti Dvornikova i Živojinovićeva odnosa ničiji izbor ratnih strana iz svijeta poznatih nije bio tako javno prezentan kao njihov. A bilo ga je posvuda. Od akademika do rockera.
Dok u Zagreb stižu vijesti kako u Beogradu profinjeni Stevo Žigon sriče mrsne hvalospjeve Miloševiću kad ovaj postrojava generale, u Zagrebu njegov kolega, osebujni bard hrvatskog glumišta, negdašnji skojevac i partizan Sven Lasta pakira naprtnjaču i odlazi u Sunju od podivljalih miloševićevaca braniti Hrvatsku. Dok Jura Stublić rezigniran, razočaran i revoltiran čaršijskim Beogradom snima "E, moj druže beogradski" i sklada nacionalnu tužaljku o "bilom cvitku" iznad srušenih Kijeva i Kruševa, četnoliki Bora Čorba iz Beograda oholo i nabusito poručuje kako će "da stavi tačku na svu braću zagrebačku".
Kada bi se odlučili javno izgrliti Jura i Bora, ili netko drugi poznat, za kojega se zna na kojoj je strani nekoć bio, sigurno bi i to bio "pozitivan šok" i dospjelo u novine i na ovdašnje i okolne televizije voljne buđenja i uzgajanja "lijepih uspomena". Od te proizvodnje jeftinih i lažnih sentimenata, od te industrije nostalgije, mnogi već dugo i dobro žive.
Jeftino se proizvodi, dobro prodaje, a i politički šićari. Ako je ta valjda najunosnija regionalna industrija (i) u funkciji promicanja "strategije zaborava", onda neizrečena poruka nakon javne pomirbe dvojice glumaca može glasiti: Ako su negdašnji prijatelji nakon ratnog neprijateljstva opet postali prijatelji, narodi, što čekate?