Za svakoga od nas riječ “hvala” ima drugačiju dubinu, no svima je zajednički osjećaj koji želimo prenijeti, a to je zahvalnost. Kako bismo skrenuli pozornost i zahvalili svim vatrogascima na njihovim nesebničnim djelima i pozivu koji ne bira mjesto ni vrijeme, Kala, blaga negazirana prirodna mineralna voda, pokrenula je projekt “JEDNA KALA, JEDNO HVALA” kojem je cilj podržati dobrovoljna vatrogasna društva i zahvaliti im na njihovu nesebičnom radu. Kala će dobrovoljna vatrogasna društva podržati financijskom donacijom i zalihama flaširane vode, a projektu se možmo svi priključiti. Na svakoj boci Kale nalazi se kod koji možete skenirati i otići na stranicu jednakala-jednohvala.hr, gdje možete ostaviti poruku zahvale vatrogascima. Zajedno s Kalom, i mi zahvaljujemo svim vatrogascima diljem Hrvatske i kroz priče o njih četvero dočaravamo ovaj životni poziv.
Kada vas je netko u djetinjstvu pitao, što želite postati kad odrastete, možda je i vaš odgovor bio – vatrogasac, policajac, liječnik ili neko od zanimanja čiji je cilj pomagati u nevolji ili se boriti protiv nekih loših i ljudima teških situacija, kao što je bolest, kriminal i nasilje, poplave, požari. Jer, nekako, kada ste dijete, ova prirodna potreba za činiti dobro najviše dolazi do izražaja, tada još nismo obojeni nekima drugim nijansama, u kojima do izražaja dolazi želja za uspjehom ili potreba da postanemo bogati, imamo skupe automobile ili veliku kuću.
Ines De Bona, 20-godišnjakinja i članica DVD-a “Kras” Šapjane, od djetinjstva je upravo željela biti vatrogaskinja, ali ni tada to nije bila samo “pusta želja”, poziv o kojem je sanjala da će se njime baviti jednog dana, tamo, u nekoj dalekoj budućnosti. Ines je, već kao djevojčica od 10 godina, ušla u vatrogastvo, sudjelovala je na raznim vatrogasnim natjecanjima za djecu, a u tinejdžerskim godinama i u natjecanjima za mlade.
– Nije bilo nekog posebnog povoda niti događaja koji me je potaknuo da postanem vatrogaskinja. Jednostavno, to me je privuklo još dok sam bila dijete pa, kao što se neka djeca odluče baviti plesom ili igraju košarku, ja sam bila oduševljena vatrogasnom opremom i činjenicom da sudjelujem u nečemu što može nekome pomoći, čak i spasiti život – priča Ines.
Logičan slijed bio je da svoju ljubav prema tadašnjem hobiju pretvori i u životnu profesiju pa je upisala i tečaj, koji je završila ove godine u travnju, pa je počela raditi kao vatrogaskinja.
Intervencija donosi neizvjesnost
Dan u vatrogasnoj postrojbi ne može se predvidjeti, kaže Ines. Uglavnom, smjena započinje pregledavanjem opreme, a potom se dogovaraju zaduženja i aktivnosti. Za ljetnih mjeseci, kada je veća opasnost od požara, njezina je postrojba u svakodnevnoj ophodnji. Kada dođe do intervencija, koje su u posljednje vrijeme bile učestale zbog nevremena, tada adrenalin skoči na najjače, a Ines, kao i njezine dvije kolegice, iako su žene, ravnopravno sudjeluju u svim akcijama na terenu.
Na pitanje je li ikad osjetila strah ili paniku tijekom intervencije, Ines priznaje da je prije riječ o neizvjesnosti nego o strahu jer nikad se ne zna što možete zateći na terenu.
– Svaka intervencija budi drugačije osjećaje, a uglavnom su to neki pozitivni osjećaji, poput uzbuđenja. Za sada se još nisam našla u nekoj kritičnoj situaciji i nadam se da će tako ostati, ali znam da mogu računati na svoje kolege vatrogasce. Mislim da zato nemam nekih većih strahova niti osjećaja panike – kaže Ines.
Kolege u postrojbi su učitelji i prijatelji
Ines, kao važan segment svoga poziva, ističe zajedništvo s kolegama i kolegicama iz svoje vatrogasne postrojbe. Prije svega, 20-godišnja Ines u svojim starijim kolegama vidi uzor, a u radu s njima priliku da stekne nova znanja i iskustva.
– Kolege vatrogasce najprije doživljavam kao profesionalce jer su svi vrlo predani svome poslu, a kako sam mlada vatrogaskinja, super mi je što su voljni prenijeti svoje znanje i iskustvo na nas mlađe, da i mi jednoga dana budemo dobri u svome poslu – kaže Ines i objašnjava kako kvalitetan vatrogasac ne možeš biti bez svojih kolega i njihove podrške jer je vatrogastvo prije svega timski rad.
No u njezinoj postrojbi, u DVD “Kras” Šapjane, uvijek vlada opuštena atmosfera pa su joj kolege zapravo i kao velika obitelj. – Moj privatni život nije odvojen od posla jer većina mojih prijatelja su vatrogasci, neki su dobrovoljci, a neki profesionalci… Trenutno radim s djecom i mladima, pripremam ih za državno natjecanje, pa za njih odvajam to neko baš svoje privatno vrijeme. Tako da je zapravo vatrogastvo dio mene, cijelo vrijeme – kroz smijeh nam priča Ines.
Među vatrogascima se ne pravi razlika
Vatrogasni poziv je prepun izazova, mentalnih, ali i fizičkih, a Ines i njezine dvije kolegice bez problema, rame uz rame sa svojim kolegama, sudjeluju u vježbama, provjeravaju opremu, izlaze na teren, ispumpavaju vodu, sudjeluju u raskrčivanju terena nakon nevremena.
– Žena vatrogasac je isto kao i muškarac vatrogasac, a tako nas i naši muški kolege doživljavaju, ravnopravnima. Izazovi su postavljeni i pred jedne i pred druge, i moramo ih odraditi, bez obzira na sve. Razlike najčešće nema dok se ne skinu kacige, pa onda ljudi shvate da im je u pomoć uskočila i žena, a tada vidite iznenađena lica. Još uvijek je to kod nas neobično zanimanje za ženski spol iako se i taj svjetonazor mijenja.
U vatrogastvu je, kako ističe Ines, najvažniji timski rad, razumijevanje i kolegijalnost, a upravo zbog ovako posloženih prioriteta, na terenu nema razlika, vatrogasci su tu jedni za druge, a sve u svrhu zajedničkog cilja – pomoći nekome u bilo kakvoj nevolji.
Sadržaj donosimo u suradnji s Kalom