Intimna reportaža naše dopisnice: Kako je stao život u New Yorku

Proći ćemo kroz sve ovo jer mi smo New York. I nosili smo se s puno stvari dosad. I pametni smo. Moraš biti pametan da bi uspio u New Yorku. I snalažljivi smo, što i pokazujemo. I ujedinjeni, jer kada smo zajedno nema toga što ne možemo. I mi u New Yorku smo tvrdi. Moramo biti tvrdi. Ovaj te grad nauči biti tvrd, ali na pozitivan način. I uspjet ćemo jer ja volim New York i New York voli vas. New York voli sve vas. Crne, bijele, smeđe, Azijce, niske, visoke, homoseksualce, heteroseksualce, New York voli sve. I zato volim New York. Na kraju dana, čak ako je bio i predugačak, moji prijatelji, ljubav pobjeđuje. Uvijek. I pobijedit će ponovno i u borbi protiv virusa – kroz glavu mi odzvanjaju riječi guvernera Andrewa Cuomoa izrečene na konferenciji za novinare u ožujku, tek tjedan dana nakon što je sredinom mjeseca u New Yorku sve stalo.

I kada je „grad koji nikada ne spava“ sklopio vjeđe…

Tada su mi bile jako utješne. No nakon mjesec dana izoliranosti u stančiću na Long Island Cityju, u okrugu Queens, postajem sve zabrinutija zbog neizvjesnosti – koliko će ovo potrajati i kada ću vidjeti svoje u Hrvatskoj?

Cuomo, koji zovu i dobrim duhom New Yorka, s nemilim zadatkom da se svakodnevno bori s pandemijom i javnost obavještava o broju novozaraženih i umrlih (prosječno dnevno izgubimo oko 700 ljudi), upravo je produljio „shoutdown“ New Yorka na sljedećih mjesec dana – do 15. svibnja. Znači, i dalje ostajemo zatvoreni u svojim domovima, s preporukama da radimo od kuće, da se minimalno krećemo (odlazeći po hranu ili u ljekarne), s obvezom nošenja maski u javnosti i držanja socijalne distance od dva metra te sa zabranom okupljanja i grupiranja. Ljudi su prestravljeni: boje se za zdravlje, za budućnost, kako će preživjeti, kako će platiti ratu kredita ili najam, čime će prehraniti obitelji, što ih čeka nakon ovoga… Naime, više od 20 milijuna Amerikanaca zatražilo je naknadu za nezaposlene, a, ruku na srce, ni meni kao “freelanceru” – dopisnici i fotografkinji – nije baš bajna situacija: snimanja su otkazana do daljnjega, a zna se kakvi su honorari u hrvatskim medijima. No glavu gore, ne treba se žaliti i očajavati, treba ostati razuman, sačuvati zdravlje, biti discipliniran i pomoći drugima koliko se može. Preživjeli smo i gore – i nestašice i rat i recesiju.

Upravo to pomislila sam kad sam stigla u supermarket kupiti tek osnovno, nešto voća i povrća, pa sam se iznenadila kad sam ugledala gotovo prazne police s tjesteninom, šećerom, konzervama graha, gotovih jela i piva. Sjećate se osamdesetih i nestašice kave i deterdženta? Slična slika. Pročitala sam da su najtraženije namirnice među Amerikancima od početka pandemije zobeno mlijeko (ne znam zašto), konzerve graha, mesa i ribe, instant-juhe, tjestenina i riža, a tragično je što je porasla prodaja oružja. Nevjerojatno, kao da se sprema apokalipsa u kojoj će zavladati zombiji ili napasti izvanzemaljci. Zanimljivo je da su trgovci koji prodaju alkohol uvršteni među esencijalna zanimanja i bilježe procvat u doba krize. Njujorčani se, naime, vole opustiti uz dobru kapljicu, no meni ne pada na pamet da postanem “solo drinkerica” pa da me direktno iz karantene otprave u kliniku Betty Ford. Tek tu i tamo popijemo orahovicu ili pivo ispred zgrade gdje se sa susjedom Matildom i njezinim kćerima Natali i Nicole gotovo svakodnevno nalazim u 19 sati da bismo pljeskom podržale zdravstvene radnike.

U trgovini Čokolino, Zdenka sir, Cedevita...

– Ajme, susida, ća smimo pit vanka? – zabrinuto će moja Istranka Matilda s obzirom na to da zakon ne dopušta konzumaciju alkohola na javnim mjestima. – Ma pusti. Sigurno policija ima važnijeg posla od privođenja nas žena ludih od izolacije – opuštamo se, plješćemo i zviždimo. I to nam je vrhunac dana…

Inače, fama o nestašici toalet-papira obična je glupost, više me brine što nema zaštitnih maski, rukavica, toplomjera, vitamina C i cinka, alkoholnog dezinficijensa i maramica. I da, nekoliko me ljudi pitalo imam li Sumamed, koji je predsjednik Trump, inače “meštar za sve”, preporučio u kombinaciji s lijekom protiv malarije u borbi protiv COVID-19. Objašnjavam ljudima da je Sumamed odličan antibiotik kada imate upalu pluća, ali da se ne uzima preventivno.

Inače, u supermarketima ima svega, ribarnice su odlično opremljene, ima i školjki i ribe i jastoga i muzgavaca, a i u mesnicama nema čega nema. Imam sreću što je na vrhu moje ulice Muncan, trgovina suhomesnatim proizvodima u koju zalaze “naši” ljudi. U njoj se može kupiti od Čokolina i Bajadera do pancete i čvaraka, od Zdenka sira do kačkavalja, od ajvara do Gavrilovićevih pašteta, od Radenske do Cedevite. Skoknula sam uoči Uskrsa po šunku i sir, a unutra me pozdravljaju trgovci, sve naši dečki, s maskama na licu. Jedina sam mušterija u dućanu, u kojem inače uoči blagdana treba uzeti broj i stati u red. 

Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kada bi mogla završiti pandemija

– Eto korona, svi se prepali i naručuju online i telefonom. I onda se žale da su nam linije stalno zauzete – otkriva mi gazda Zoran Muncan zašto nije uobičajena gužva.

Od njega produžujem do drogerije, vidjeti hoće li i kada dobiti alkoholne dezinfekcijske maramice i maske. Prolazim pokraj Fast Medicala, ambulante za pomoć siromašnijima, pred kojom je desetak ljudi u redu. Srce mi se steže pri pogledu na njih, na licu su im maske, ali oči su im preplašene i zabrinute. Što ako se razbole? Tko će platiti troškove liječenja? I što ako završite u bolnici na respiratoru, hoćete li ikada vidjeti svoje najmilije? Mi zapravo nemamo pojma koliko smo sretni što nam je dostupno zdravstveno osiguranje i obrazovanje, jer ovdje su to privilegije bogatih.

Preživjeli koronu

U bolnicama, sudeći po apelima liječničkog osoblja, situacija je sve teža: nemaju osnovnih zaštitnih sredstava poput maski, rukavica i kuta, nema dovoljno respiratora ni mjesta za sve oboljele, mrtvi se odvoze u hladnjačama i zakapaju u masovnoj grobnici na otoku Hart u Bronxu. I brojke su uznemirujuće, u New Yorku je više od 222.000 oboljelih i više od 14.600 mrtvih.

U moru tih loših vijesti čujem da su i neki moji prijatelji bili zaraženi koronom. Iva Rukelj, odvjetnica iz Zagreba, oporavlja se nakon desetak dana slabosti. Najprije je izgubila osjet okusa i mirisa, disala je teško, uz bol i pritisak u plućima. Na svu sreću, nije imala povišenu temperaturu, nego je sve prebrodila uz puno tekućine i mirovanjem, izolirana u svom stanu nedaleko od mene.

Teže simptome imala je moja prijateljica Ajsa Nikolić, doktorica medicine i direktorica mreže virtualnih usluga u klinici Ochsner Urgent Care u New Orleansu.

– Moji blizanci najprije su imali temperaturu i, nakon što su oni bili bolje, nekako sam se počela osjećati slabo. Testirala sam se 16. ožujka nakon što sam se cijeli taj tjedan osjećala loše, boljela me glava, nisam imala snage ni apetita, kašljala sam i umarala se brzo, a imala sam i visoku temperaturu. Dva dana i dvije noći kada mi je bilo najgore provela sam u krevetu i nisam mogla ustati, a rezultati su potvrdili da imam COVID-19, od čega je nedugo nakon mene obolio i moj suprug. U tim trenucima preporučujem svakome da pije što više tekućine, uzima visoke doze cinka i vitamina C, skida temperaturu paracetamolom ili ibuprofenom. Pila sam i tablete protiv kašlja i protiv upale sinusa. Ponovno sam se testirala prije Uskrsa i nalaz je bio negativan – kaže mi nakon desetak dana oporavljena Ajsa, koja je do sada preživjela rat, uragan Katrinu i koronu.

Kako spada u esencijalna i vrlo rizična zanimanja, njezina klinika usavršila se u pružanju usluga „telemedicine“, odnosno virtualnog pregleda pacijenata.

Time se sprečava direktan kontakt liječnika i pacijenta, a zahvaljujući aplikaciji i malom uređaju, pacijenta doktor može pregledati preko zaslona mobitela ili laptopa. Uređaj, naime, ima kameru u visokoj rezoluciji, dodatak za pregled uha, nosa, grla i stetoskop za osluškivanje pluća, potpuno ista procedura kao pri uobičajenom liječničku pregledu.

I dalje se nadam da ću ostati zdrava, ponajprije zbog zabrinutih roditelja, a i kretanje mi je zbilja svedeno na minimum. A i tada izlazim s maskom i alkoholnom tinkturom za ruke s mirisom ružmarina, koju mi je napravila prijateljica Željka Leskovar. Ponekad kad se probudim mislim da sam samo ružno sanjala, jer se donedavno uoči zatvaranja New Yorka živjelo punim plućima: projekcija filma “Casino Royale” s glumcem Danielom Craigom u MoMA-i, koncert Jane Birkin uz pratnju simfonijskog orkestra u Beacon Theatreu, mjuzikl “Moulin Rouge” na Broadwayu, ispijanje kava u Balanceru, večere s prijateljima…

Na žalost, stvarnost je takva da smo na neki način daleko od naših najmilijih, dijeli nas ocean, a povezuju ljubav i brige. No, kao “vedri pesimist”, ne dam se i veselim se nekim sitnim užicima. Budući da nemam u stanu perilicu za rublje i da se ne izlažem opasnosti od zaraze u praonicama, organiziramo mali izlet nazvan „pere-strojka“ do Williamsburga, u prazan stan mojih prijatelja Karmen i Viktora, koji su se s djecom sklonili u kolibu izvan New Yorka. U većini tih sitnih avantura družim se s prijateljima Dadom, Željkom i njihovim malim Markom, njihovim smo se automobilom tijekom jednog lijepog dana odvezli do plaže Rockaway i napunili dušu. Šetali smo se kilometarskom pješčanom plažom sami, tek je hrpica surfera pokušala uhvatiti kakav dobar val, skupljali smo školjke, tjerali galebove, ispisivali poruke u pijesku. Ni na Uskrs nisam bila usamljena jer sam ga provela s njima, a u ponedjeljak sam bila na ručku kod Nataše i Andree, svojih prvih susjeda. Kada imate dobre ljude oko sebe, sve se puno lakše podnese. A tu su i deseci poziva i poruka dragih kolega, prijatelja i poznanika sa svih strana svijeta.

Daleko od doma...

Što se tiče moje rutine, svaki dan bicikliram na sobnom biciklu, premda sigurno do ljeta neću izgledati kao Ana Sasso iz reklame za Pipi. Kuham svaki dan i eksperimentiram s hranom, a počela sam peći torte i usavršila se u Pavlovoj. Tko zna, možda se upravo u kulinarstvu krije moja buduća karijera... Uvijek kažem da je bitan mentalni trening, tako da slovkam francuski jezik, čitam dosta knjiga (završila sam “Rastanke” Mani Gotovac, “Nesvrstane” moje Ivane Dragičević i “Mučnu ljubav” Elene Ferante), pripremila sam neke fotografije za kolaže, a sa Suzanom Arslani napravila sam video s vlastitim fotografijama kao podrška New Yorku. Ipak je to jedan od najveličanstvenijih gradova na svijetu i moj dom... daleko od doma.