Kada se iz dalekih mora u naš Jadran nastanila alga Caulerpa taxifolia, svi su bili zabrinuti jer se ona po jadranskom dnu širila brzinom svjetlosti. Poduzete su drastične mjere. Često smo slušali i čitali priloge o štetnim balastnim vodama koje u Jadran dolaze s tankerima, a u kojima ima bezbroj organizama koji ne pripadaju u jadranski ekosustav i koji bi mu u budućnosti, kada se razmnože, mogli nanijeti veliku štetu.
No u najnovijem broju časopisa New Scientist objavljen je članak u kojem se o takvim spajanjima starosjedilačkih i novopridošlih vrsta govori u sasvim drugim tonovima. Nizom primjera koji pokazuju kako su doseljene vrste zapravo pomogle da ne dođe do daljnje devastacije ljudskom rukom načetih ekosustava, pokušava se ponuditi teza da doseljene vrste ne moraju biti terminatori autohtonih vrsta i da područja na kojima se pojave ne moraju nakon nekoga vremena biti biološki opustošena. Potvrdu za to daje znanstvenik Ariel Luga koji radi u prašumama Portorika – upravo su “doseljenici” pomogli da se oporavi portorikanski ekosustav koji je devastirao čovjek.
Nisu maligni uljezi
Ove teze zapravo pobijaju tvrdnje ekologa da su doseljene vrste najveća prijetnja raznolikosti života na Zemlji, svojevrsni tumor koji se nekontrolirano širi i uništava svoga domaćina i narušava odnose između biljnih i životinjskih vrsta koje su tu oduvijek živjele. S druge strane, oni koji brane tezu da naseljene vrste nisu maligni uljezi, tvrde da su u krivu sve one vlade diljem svijeta koje su potpisale Konvenciju UN-a o bioraznolikosti, a koja ih obvezuje da istrebljuju sve one vrste koje ne pripadaju u njihov ekosustav. Iako priznaju da doseljenici ponekad mogu stvarati probleme, pogotovo ako su ti to mikrobi.
No oni kažu da se u trenutku kada se neka “neprijateljska” vrsta pojavi, prijetnja obično previše napuhava. Tvrde da se novodoseljena vrsta doista na početku jako brzo razmnožava, no da u većini slučajeva i mediji pretjeruju i prikazuju sve vrlo dramatičnim i prijetećim, no da u drugoj fazi, nakon širenja geometrijskom progresijom, obično slijedi faza u kojoj gotovo istom brzinom kao i uobičajene vrste izumiru i doseljeni organizmi.
Buldožeri i pesticidi samo pustoše
Prije pet godina Laura Rodriguez s kalifornijskog sveučilišta Davies objavila je rezultate istraživanja koji pokazuju da su doseljene vrste na mnogo načina pomogle starosjediocima da opstanu – one su poslužile kao nova, vrlo poželjna staništa za životinjske vrste kojima je prijetilo izumiranje zato što su uništena njihova stara staništa. Pridošlice su također postali dobar izvor hrane i “davatelji” usluge oprašivanja...
Ona i njen tim došli su do podatka da je 40 posto vrsta ugroženih leptira u Kaliforniji preživjelo isključivo zato što su pronašli biljke doseljenike koji su im poslužili kao stanište i hrana. Iako je struja onih koji se bave zaštitom okoliša, a koji zagovaraju da se sve doseljene vrste moraju istrijebiti ili staviti pod strogu kontrolu, najjača, sve je više onih koji smatraju da bi pažljivo izabrani doseljenici mogli biti iskorišteni kako bi se popunilo mjesto koje je ostalo prazno izumiranjem autohtone vrste. Upozoravaju da agresivno istrebljivanje doseljenika može biti štetnije od utjecaja samih tih vrsta na ekosustav domaćina.
Naime, korištenje agresivnih metoda poput buldožera ili jakih pesticida može samo stvoriti prazan prostor za dolazak novi doseljenika. Usto, prevelika usredotočenost na novopridošlu populaciju može u drugi plan gurnuti i brigu za očuvanje starosjedilačke. I na kraju, jedan od zaključaka je da ekosustavi diljem svijeta više nego dobro prihvaćaju nove vrste. Tako nastaje nova biološka raznolikost.
Nisam baš primetil da je to tak. Na okupiranim prostorima gdje su bili đilkoši, od 91. do kraja rata sve je bilo prilično sjebano. Vjerojatno je to drugačija invazivna vrsta.